Nakon što završi Svjetsko prvenstvo, opet će se razbuktati priče o potrebi i načinu upotrebe tehnologije u nogometu. Od početka uvođenja VAR-a, 2018. na SP-u u Rusiji, to se nije činilo kao dobra ideja. Ne zato što za tehnologiju u nogometu nema mjesta, nego isključivo zato što ostaje prevelik prostor za njezinu zlouporabu, a suci na terenu sve više postaju robovi kolega koji sjede pred ekranima u VAR sobi. Sve je manje odluka koje se donose na samom terenu, sve je manje odluka koje gledatelji razumiju, a takve stvari ozbiljno ugrožavaju integritet cijele nekoć uzbudljive i prekrasne igre.

Nogomet nije egzaktna igra pa zbog toga tehnologiju treba vrlo oprezno primjenjivati. Zapravo, VAR je donio priličan kaos u nogomet. Zamišljen kao alat pomoću kojeg će se smanjiti broj kobnih sudačkih pogrešaka, počeo se pretvarati u čudovište koje uništava snove. Nije tehnologija ni najmanje kriva zbog toga, krivi su oni koji određuju protokole, a još više oni koji ih krše ili pogrešno tumače.

Smjer lopte

Situacija zbog koje Hrvatskoj nije priznat izjednačujući pogodak u susretu s Portugalom besmislena je do krajnjih granica i zahtijeva doista ozbiljno preispitivanje. Hrvatska je prema pravilima nogometne igre postigla regularan pogodak i točka. Nikakav »crni« senzor i slična neuvjerljiva objašnjenja koja daje FIFA to ne mogu promijeniti. Osim tog osjetljivog senzora koji je zabilježio »dodir« lopte s Matanovićevim vlasima ne postoji više ni jedan materijalni dokaz da se to doista dogodilo.

Pravila su u tom slučaju jasna. Matanović definitivno nije utjecao na smjer kretanja lopte, što je glavni uvjet da bi se moglo dosuditi zaleđe Marija Pašalića (nije bio u zaleđu u trenutku kada je Perišić uputio ubačaj, nap. a.). I tu pada prvo pravilo VAR protokola, koje kaže kako se VAR soba smije uključiti samo ako ima neoboriv dokaz o pogrešci suca na terenu. U toj situaciji nije ga bilo, isto kao ni kod kaznenog udarca.

Još više zabrinjavaju neke druge stvari. Čemu tehnologija ako se ljudima mora tumačiti sučeva odluka? Njome bi se trebalo koristiti isključivo za egzaktne stvari, poput zaleđa, situacija u kojima je nejasno je li lopta prešla liniju vrata ili nije ili u događajima koje su suci doista previdjeli kao što su simuliranja kaznenih udaraca ili udaranja igrača bez lopte. O svemu drugom, ako ne postoje čvrsti dokazi o pogrešci, trebali bi odlučivati suci koji su na terenu, a oni to rade sve rjeđe. I to je najveća opasnost. Druga je upravo ta priča sa senzorima. Oni su u lopte ugrađeni zbog očitavanja prelaska lopte preko linije vrata ili izlaska iz terena, a ne za očitavanje dodira lopte s kosom. U čemu je problem? Nogomet je, između ostalog, bio primamljiva igra jer su gledatelji znali što se dosuđuje na terenu. Na tom planu priča je krenula u posve pogrešnom smjeru.

Manipulacije

Nitko, ali nitko na svijetu, pa čak ni društvo iz VAR sobe, nije mogao potvrditi dodir lopte s Matanovićevom glavom, ne kosom, nego glavom. I tu se krije najveća opasnost. Ako gledatelji više neće razumjeti što se i zbog čega dosuđuje, nogomet će srljati u čistu propast. Tomu nije kriva tehnologija, odgovornost je, kao i uvijek, na ljudima i na načinu na koji se ona koristi. VAR je dobrodošao kao alat, ali ne smije se ni slučajno pretvoriti u oružje, a čini se kako se krenulo upravo tim nepouzdanim i mračnim putem.

FIFA bi, ako doista želi vratiti veći dio čari koje su nogometnoj igri i njezinim brojim poklonicima oduzete tehnološkim manipulacijama, trebala ozbiljno preispitati i razmotriti protokole upotrebe VAR-a, jer sa svakim danom dobivaju se nove potvrde zlouporabe tog sustava.