Gledaj ovog malog od 12 godina, samo ga gledaj kako se kreće. Prepun je samopouzdanja iako igra s dečkima starijim od sebe po tri, četiri, nekad i pet godina. Zapamti njegovo ime. Zove se David Mark i igra lijevog bočnog, kaže Matijević
Ajde, ajde Onoko, trči, što si se predao! – viče Božo usred Abudje, glavnog grada Nigerije, koji tu afričku državu zamišljenom linijom dijeli na sjevernu i južnu. Abudja je u sredini Nigerije, novi je to grad u koji se dosta ulaže. Smještena između nekoliko brda, Abudja sada već broji milijune stanovnika, navodno njih desetak. A Božo je, naprosto – Božo. Svima u Rijeci i šire dobro poznati Božo Matijević – riječki nogometni trener velikih motivacijskih sposobnosti i još većeg radnog momenta. Nakon igračke i trenerske karijere koja ga je među ostalim preko Austrije odvela do Velike Kladuše pa do udaljenog Dubaija, sada se skrasio u Nigeriji. Matijević u srcu Afrike vodi Football College Abudja, skraćeno Akademiju iza koje stoji Fondacija Social Sport talijanskog poduzetnika Gabrielea Volpija, prvi suradnik kojeg, Riječanin Damir Mišković, i više nego uspješno vodi HNK Rijeka. Božo Matijević preuzeo je vođenje Akademije prije nešto više od godine dana. Za mnoge možda i neočekivano, odmah je počeo postizati odlične rezultate. U Abudji smo s njime proveli jedan trening. Na terenu se zeza s djecom koju je Akademijin autobus upravo doveo iz kampa u kojem žive. Šali se, ali ih i autoritativno dovodi u red. Scena izgleda nadrealno: 46 klinaca obučenih u čiste bijele sportske dresove, dva asistenta Ahmed Ahmad i Ahmed Lawal, trener vratara Ibrahim Sulejman, i rame uz rame s njima, i ispred njih, kao glavni Božo Matijević i talijanski mu kolega Renzo Gobbo. Trening se odvija na pomoćnom terenu Nacionalnog stadiona na kojem igra samo reprezentacija Nigerije. U nekoliko navrata na tom je stadionu zaigrala i Božina momčad. I nitko drugi! – Repka i mi jedini ovdje igramo – smije se Božo. Pomalo je neobično, pojašnjava, da Abudja, s tolikim brojem stanovnika i višim standardom života od ostatka Nigerije, među 18 klubova nema svog premijerligaša. Stadion, izgrađen prije samo nekoliko godina, može primiti 60 tisuća gledatelja, napola je ukopan. Izgleda veličanstveno. – Ova djeca maštaju da će ovdje zaigrati prave, repezentativne utakmice. Njima je to strašan motiv – kaže Božo dok sa svojim igračima pozira na travnjaku Nacionalnog stadiona. Namještaju se, vole aparate i svjetla pozornice. Čim smo završili Božo ih dovodi u red. Počinje trening…
Sjajne predispozicije
A Onoko, onaj Onoko s početka priče, kojeg je Božo upozorio da se ne predaje i nek’ trči za loptom… Ma vraga se Onoko predao, na što ga je Božo upozoravao čisto iz pedagoških razloga, isključivo kako se mladi nogometaš ne bi previše opustio. Onoko za loptom juri k’o lud. Ta djeca imaju pluća maratonca, odličnu fizičku konstituciju, trbušnjake, »pločice« vidljive iz aviona, imaju sve predispozicije za nogomet. Ali, prije svega, kaže Božo, imaju vic, petu, nadigravanje, kombinatoriku i uživanje u igri. – Djeca u Nigeriji, čega u Europi više nema, nogomet igraju na svakom koraku. Svaki slobodan prostor koristi se kao improvizirano igralište. Nogomet se igra svugdje i stalno, svakog dana, gotovo svakog sata – kaže Božo, navodeći kako ulični nogomet u Nigeriji, za razliku od Europe, nije odumro. Taj svakodnevni, neopterećujući dodir djece s loptom, kad ona uživaju u igri i zdravom nadmetanju po Božinom je mišljenju jedan od važnih faktora za uspjeh nigerijskog nogometa i Akademije.
U nešto više od godinu dana koliko vodi Akademiju, Božine su momčadi odigrale oko 120 utakmica. Izgubile su samo jednu – od A reprezentacije Nigerije (4:1), iako su s tom reprezentacijom igrali i 3:3! Remizirali su i s reprezentacijom U-20 (0:0). Njegovi su dečki, na iznenađenje mnogih, u Rijeci osvojili Kvarnersku rivijeru. Trenutno su dva igrača Akademije, golman Sunday Alampaso i centralni vezni Alfa Abdulahi, standardni u postavi nigerijske U-17 reprezentacije koja je na Svjetskom prvenstvu u Dubaiu, gdje po mnogima igra najljepši i najefikasniji nogomet, pobjedom nad Urugvajom od 2:0 ušla u polufinale! Uspjesi, zasad, prate Akademiju gdje god nastupa. Tako je prije mjesec dana u Abudji nastupalo osam najboljih momčadi u mlađoj dobi. Uvjerljivo prvi bili Božini su dečki. Dvojica njegovih, Etim Emanuel i Hilip Ikeocha, proglašeni su najboljim igračima.
I ono što je važno, možda i presudno u jednom dijelu dječjeg nogometnog razvoja – na tribinama, uz igralište koje koristi Akademija koju vodi Božo Matijević, nema histerije, nema bolesnih pritisaka na djecu da moraju uspjeti. Takvih problema nema jer na treninzima i utakmicama nema roditelja čija su djeca u Akademiji. Nema ih jer žive stotinama ili koju tisuću kilometara dalje. Ali i da žive u blizini, roditelji na treninge svoje djece ne bi dolazili iz dva razloga. Prvi je taj što je u Nigeriji, bez obzira na stupanj njene gospodarske i društvene razvijenosti koji nije previsok, nezamislivo da roditelj uz ogradu pritišće trenera da mu dijete mora igrati. Drugi je taj što su u Nigeriji svi fokusirani na stvaranje što normalnijih uvjeta života. To je u Nigeriji, državi u kojoj se infrastruktura ne uspijeva dovoljno brzo izgraditi kako bi zadovoljila potrebe nevjerojatno brzo rastućeg broja stanovništva, težak posao. Roditelji zato rade po cijele dane, a to djeci i trenerima, rasterećenim pritisaka, osigurava normalno bavljenje sportom.
Činiti dobro
I upravo zbog toga, dakle, nigerijska djeca u kampu koji vodi Božo Matijević imaju privilegij razvijati svoje sportske vještine i brusiti svoj nogometni talent bez bolesnih imperativa. – Znaš što, Frank? Uživam raditi s ovom djecom. Poštena su, neiskvarena. Vesele se svakom golu, prilici, sretni su što su ovdje. I ja sam sretan što sam dio ovog projekta. Ovo je Afrika i važno je znati da činimo nešto dobro. Da pomažemo, da smo korisni, da smo neku djecu izvukli iz siromaštva, osigurali im pristojan smještaj, tri i više nego pristojna obroka na dan, omogućili smo joj školovanje i igranje nogometa, putovanja svijetom po turnirima. Otvaranjem ovakve Akademije može se reći da smo za društvo u Nigeriji, koje je uglavnom i dalje siromašno, napravili dobru stvar. Nitko od ove djece ne mora uspjeti kao nogometaš. Nitko od njih ne mora zaigrati ni u Rijeci ni u Europi. OK, ako se to dogodi, to će biti super. Ali, ponavljam ti, nama je cilj, i tako je postavljena filozofija naše Akademije, prije svega socijalni. Želimo djeci dati priliku za normalan životni razvoj. To je i prepoznato. Djeca nam se sama javljaju. Broj zainteresiranih puno je veći od trenutnog kapaciteta Akademije. Iako u Nigeriji već 20, čak i 30 godina postoje neke akademije, tisuće djece pred vratima čeka ulazak u naš program. Pokazalo se da znamo raditi s djecom i da imamo rezultate – kaže Božo. Akademija trenutno vodi brigu o 46 djece, osim Bože, Renza Gobba, dvaju asistenata i jednog trenera golmana, još su zaposleni i jedan komandant kampa u kojem djeca žive, dva oružara, po jedan doktor i fizioterapeut, dvije kuharice, tri administratora te vozač autobusa što je u vlasništvu Akademije. Akademija radi 11 mjeseci u godini. Prestaje s radom samo od 15. prosinca do 15. siječnja. Ostalo vrijeme se trenira i igra. – Cijelo ljeto, na 35 do 40 stupnjeva, ta djeca igraju bez problema. Iako je vlažnost zraka velika, oni tome odolijevaju. Bez problema treniraju dva puta dnevno po dva sata. Prepoznaje li Božo među svojim igračima iz ovih dviju generacija koje vodi nekog s potencijalom za Rijeku, hrvatsku ligu ili možda i nešto više? – Čuj, ponovit ću ti: nama je prioritet da Akademija ima socijalni karakter, da smo društveno angažirani i da djeci omogućujemo što je moguće normalniji razvoj. Ako pritom neko dijete pokaže potencijal za Rijeku i Europu, to će biti super. No, pravi odgovor na pitanje naći ćeš u njihovom rezultatu koji su postigli na Kvarnerskoj rivijeri. Iako najmlađi, bili su prvi – kaže Božo. Na terenu do ovog na kojem igraju Božini dečki, grupa djece igra međusobno. Nadmeću se, žele se pokazati, žele svoje mjesto u Akademiji. Petkom ih, kaže Božo, on i njegovi pomoćnici pogledaju. To je dan otvorenih vrata Akademije. – Jedan mali, beskrajno simpatičan, svakog dana satima žonglira uz naš teren. Želi da ga primjetimo – kaže Božo dok do terena na kojem njegovi treniraju dva dječaka od 11 godina oblače svoje bijele dresove, navlače kopačke, razgoračenih očiju promatraju sretnike iz Akademije i priznaju mi da je to i njihov san. Svakog dana nakon škole s torbama punih knjiga i sportskom opremom dolaze na Božine treninge. Najprije gledaju Božine igrače, pa onda zaigraju na susjednom terenu i strpljivo čekaju priliku. Božo ih promatra krajičkom oka. Kaže mi da cijeni upornost. A ova su dvojica uporna. Sjedimo na plastičnim stolicama malo poviše terena. Skreće mi pažnju na teren. Božo kaže da su mladi nigerijski nogometaši izuzetno izdržljivi, brzi, imaju urođenu agresivnost, upornost i borbenost. – Nevjerojatno su motivirani. Žele postati uspješni nogometaši. Ovdje svako muško dijete želi postati – nogometaš. Osim što ga vole, nogomet može biti, budimo iskeni, i bijeg iz teškog života i siromaštva – kaže Božo.– Gledaj ovog malog od 12 godina, samo ga gledaj kako se kreće. Prepun je samopouzdanja iako igra s dečkima starijim od sebe po tri, četiri, nekad i pet godina. Zapamti njegovo ime. Zove se David Mark i igra lijevog bočnog. Božo i ja pratimo nadigravanje na dva gola. Igraju 96. i 97. protiv 98. i 99. godišta. Teren je malo grbav pa lopta po zakonima fizike malo više odskače. Ali to malim Nigerijcima ne smeta. Svaki od njih brzo je primiruje i još se brže rješava. – Stalno se kreću. Dobri su u igri jedan na jedan. Neke stvari njima su naprosto urođene – kaže Božo.
