Oni kolege koji u svojim izvješćima koriste rubriku »najbolji igrač« bili su poslije uvjerljive pobjede hrvatske nogometne reprezentacije nad Južnom Korejom (4:0) u Londonu na velikim iskušenjima. Barem četvorica igrača (Srna, Mandžukić, Jelavić, Ćorluka) stekli su deklarativno pravo na laskavu titulu, a velika većina ostalih reprezentativaca zaslužili visoku ocjenu za svoj nastup na Craven Cottageu. Izbornik »kockastih« Igor Štimac poslije utakmice je ponosno konstatirao da će se uoči novoga okupljanja suočiti sa slatkim brigama, što zbog solidnih izdanja nekih povratnika (Olić, Petrić, Kranjčar, Lovren), što zbog činjenice da su londonski ispit preskočila petorica igrača (Perišić, Badelj, Radošević, Vida, Kovačić) koji će sigurno biti u kadru tijekom ožujačkih akcija (Srbija, Wales).

Presjek momčadi poslije londonske provjere uistinu otkriva vrlo   zadovoljavajuću pokrivenost i kvalitativnu širinu na većini pozicija. Manjak adekvatnih alternativa očituje se tek na pozicijama prvoga vratara (Pletikosa), lijevoga braniča (Strinić) i veznoga igrača na desnom boku (Rakitić). U ovom trenutku najveća konkurencija vlada na pozicijama središnjih veznih igrača (Modrić, Vukojević, Badelj, Radošević, Sammir, Kovačić, Andrijašević, Ademi) i napadača (Mandžukić, Olić, Jelavić, Eduardo, Petrić, Kalinić).

Jasna slika

Koliko god maestralna izvedba »kockastih« u Londonu nudila idealnu priču sa stereotipnim radnim naslovom »Štimčeve slatke brige«, neke nedvojbene činjenice ukazuju da izbornik ima prilično jasnu sliku pred utakmicu sa Srbijom. Izgled sastava u četirima dosadašnjim kvalifikacijskim utakmicama potvrđuje da je Štimac standardizirao momčad u kojoj su svaki put od prve minute bila sedmorica istih igrača (Pletikosa, Srna, Šimunić, Strinić, Modrić, Perišić, Mandžukić). Status stožernoga prvotimca nedvojbeno pripada i Ćorluki, koji na dvjema utakmicama od rezultatskoga značaja (Wales, Belgija) nije nastupio isključivo zbog kroničnih problema s ozljedom tetiva, odnosnu Rakitiću, kojega je Štimac nakratko »ohladio« (Belgija) poslije neuvjerljiva izdanja na otvaranju kvalifikacijskoga ciklusa protiv Makedonije.  Pod pretpostavkom da će u utakmici visokih tenzija protiv Srbije Vukojevićev »fajterski« profil nadvladati Badeljeve izražene tehničke atribute, ispada da je otvoreno jedino mjesto Mandžukićeva suigrača u napadu za koje s podjednakim izgledima konkuriraju Ivica Olić i Nikica Jelavić.

Najvažnija utakmica

Štimac jedinu dvojbu uoči najvažnije utakmice svojega izbornikovanja može otkloniti ili kvalitetnom procjenom protivnika ili konceptualnim pristupom utakmici bez kalkulacija. Potreba za napadačem različita profila može ovisiti i o gardu Mihajlovićeve momčadi i o snazi hrvatskih nogometaša da se na maksimirskom travnjaku nametnu očekivanim posjedom lopte. U uvjetima naglašene dominacije »kockastih«, svakim kontinuiranim napadom Štimčeve momčadi rast će akcije tipičnoga napadača protivničkih šesnaesterca (Jelavić). Mihajlovićeva jurnjava za pobjedom, kao zadnja šansa za Brazil, nudit će dovoljno prostora za sprinterske potencijale napadača čija se kvaliteta uvijek u prvom redu mjeri kontrakcijama mišića (Olić). Štimčeva će odluka biti jednako teška bude li se hrvatski izbornik bavio samo svojom momčadi, a preduvjete pobjede tražio u napadačkoj igri bez zadrške, svjestan da mora birati između Jelavićeva golegeterskoga instinkta kao oružja za protivnički »bunker« i Olićevih energetskih potencijala uslijed kontinuiranoga presinga na zadnju liniju protivnika.