Ipak, ma koliko bili indiferentni prema Dinamu, uz apsolutno dužno poštovanje navijanja izvornih BBB-a, probudio se u nama nemali ponos kad je Juventusov trener Massimiliano Allegri, vjerojatno namjerno kako bi omogućio »standing ovation«, u 85. minuti zamijenio Maria Mandžukića. Cijeli je stadion ustao i ispraćao ga dugotrajnim aplauzom uz neprestano skandiranje »Mario, Mario«. Iako te večeri nije postigao zgoditak, Juventini iznimno cijene njegovu požrtvovnost, borbenost i ekstremno zalaganje za boje svog kluba. Bili smo ponosni – tim više što naš mentalitet uvijek kritizira. Mandžu primjerice zbog jednog dužeg perioda neefikasnosti. U Torinu su očigledno prije svega na cijeni njegove ljudske osobine. Pa tako i kad ne ide.

Kantrida će se smjestiti na mitskom mjestu gdje je nogomet najvažniji stanar već znatno dulje od jednog stoljeća. Parkirališta, prilaz, lakoća ulaska značajna su prednosti J-Stadiuma, jer je izgrađen na velikom, samo njemu namijenjenom terenu. Prednost Kantride bit će uklopljenost nenadmašnih stijena, što će svemu davati navijačku i arhitektonsku posebnost, što će ju sasvim sigurno uvrstiti, izgledom i pozicijom, među najljepše stadione svijeta te će postati i golemom riječkom turističkom atrakcijom.

S »VIP« strane 

Unutrašnjost stadiona, a kako smo istaknuli ušli smo s »VIP« strane koju inače nikada ne bismo birali u navijačkom smislu, u situacji kad dolazimo na nastupe svog kluba, budi vrlo zanimljive impresije. Ponajprije dugački ulazni dio je oblijepljen crno-bijelo toniranim fotografijama zanimljivijih trenutaka iz novije povijesti Juventusa. Pobjedničkih dakako što već samo po sebi budi pozitivne emocije. Prizemlje, a tako je i na drugim dijelovima stadiona, je osmišljeno kao pravi mali gradski trg. Iako u srijedu nije padala kiša, utisak je kako je s arhitektonske strane sve posloženo tako da na tom »trgu« kiša, ne pada ni kad – pada. A u Rijeci često pada. Taj je veliki plato okružen mjestom namijenjenom oslikavanju lica u bojama kluba, potom fan shopom koji neprestano osvježava ponudu – za našeg posjeta, a vrijeme je pred Božić, mogle su se kupiti i vunene majice koje kombiniraju Juventusove simbole i ornamente s jelenima i borićima – te neizbježni »šank«. Cijene kave ili sokova slične su našima, piva je skupa – »media« točena čak pet eura.

Liftovima, ili unutranjim stepenicama kroz grijane hodnike – jer Torino karakteriztira vrlo hladna klima, ide se na sve tri razine stadiona, a mi smo imali prigodu ući i u prostore namijenjene posebnim gostima. Kojima se pak u restoranskom prostoru nudi niz tipičnih talijanskih jela – »penne« s umakom od šparoga ili pileća salata, »dolci« te pripadajuća pića. Ono što je zanimljivije, na velikim se ekranima »vrtjela« oficijelna emisija koja je bila uvod u Ligu prvaka, ali i program interne »Juve TV«.

Pregled je sa svih pozicija jako dobar, mijenjali smo naime nekoliko kuteva na drugačijim dijelovima stadiona, a pokušali smo vizualno, ali i svim drugim osjetilima, smanjivati gledalište na trećinu, na gabarite buduće Kantride. I da, i u takvim situacijama sve je zajedno djelovalo jako impresivno.

I konačno odlazak u grotlo stadiona. Ma koliko u više od polustoljetnom životnom vijeku prošli čitav niz impresivnih stadionskih zdanja – primjerice pariški Stade de France, milanski San Siro, berlinski Olympiastadion, lisabonski Estádio da Luz, pa Sevillu, Budimpeštu, Beč…, da istaknemo samo neke od njih – nogometnu atmosferu kao na »Delle Alpiju« nismo baš često doživljavali. Riječ je o zatvorenoj areni, bez atletske staze (pravi Delle Alpi ju je imao) i za nove stadione poprilično strmo postavljenim tribinama. Nalazili smo se na »zapadu«, no to je u ovom slučaju pravim navijačima omražena »centralna«. Pozicija vrlo nisko, u visini šesnaesterca, sasvim blizu Juventusovom jugu. Fenomenalno uigrano navijanje zahvaljujući arhitekturi bilo je još impresivnije. Ono što nije bilo baš impresivno bila je Dinamova igra. No to nas, u ovom slučaju nije ni najmanje zanimalo. Tim više, jer dolazimo iz kraja i lige gdje taj isti Dinamo, odnosno njegovo vodstvo, baš i ne predstavlja nešto pozitivno. Iz toga dakako isključijemo navijanje BBB-a koje je, unatoč njihovom ne prevelikom broju, bilo moćno i odlučno suprotstavljeno talijanskoj većini.

Dugo putovanje 

Ono što nas je na neki način iznenadilo je disciplina među navijačima. Nalazili smo se istina na, u navijačkom smislu, »jalovoj« tribini, no bilo je očito kako se ni na jednom dijelu stadiona ne smije pušiti.

Unošenje pića na tribine je dozvoljeno u plastičnim čašama, a i u Torinu te redari odmah napadaju nađeš li se u vrijeme odigravanja utaknmice na koridoru. Kad bi se nekom futurističkom metodom ovakav stadion danas prenijelo u Hrvatsku, utisak bi bio – šokantan. Primjerice, ulazak u samu zonu stadiona je također putem uređaja koji očitavaju kodove, ali do njih se dolazi »izlomljeninim« sustavom čeličnih barijera tako da je ma kakvo naguravanje isključeno. Naprosto drugačije su navike jer talijanski nogometni sustav je pristojno uređen, nije kao kod nas pod diktatom jedne interesne grupe.

Stoga – navijanje se u najvećoj mjeri svodi isključivo na – navijanje. Dakako i sankcije su vrlo stroge, bolje rečeno skupe tako da i taj faktor poprilično »hladi« inače naglašeni talijanski temperament.

Na samom kraju, ono što nas nije impresioniralo nego izmaltretiralo na temperaturi koja je nakon utakmice dosegnula – 2 stupnja, bilo je iznimno mučno napuštanje kruga stadiona, bolje rečeno parkirališta za automobile i međugradske autobuse.

Novi J-Stadium, ili u našem slučaju željena nova Kantrida, je vrlo funkcionalno zdanje iznimno bogato sadržajima. I njegov je život, što se želi i s Kantridom, svakodnevan jer mu se u sastavu nalaze i komercijalni objekti koji posluju neovisno o odigravanju utakmica. Naprosto, postoji li potreba, njegovi su trgovačko-zabavni sadržaji uvijek otvoreni.

Trajalo je skoro sat vremena. Stoga, otpadaju sva razmišljanja kako bi zbog prometne protočnosti bilo bolje da se stadion ne smješta na Kantridu. Juventusov stadion pokazuje da čak i kad se gradi »na ledini« nema tog prometnog sustava koji može brzinski »distribuirati« 40 tisuća gledatelja i nekoliko tisuća automobila. K tome Kantridu, taj naš dragi stadion, većina je posjećivala dolaskom pješice, parkiranjem na udaljenijim mjestima ili gradskim prijevozom tako da pretpostavljamo kako ni u tom pogledu neće biti problema s »novom Kantridom«. Uostalom, nismo mi Talijani da nakon utakmice odmah trčimo doma. Nama je i treće poluvrijeme važna sastavnica nogometne utakmice. A ono zna potrajati…

U svakom slučaju, samo da krene nova Kantrida! Iako će nastati po projektu koji će do našeg novog stadiona imati više od deset godina, kako ističe Studio GAU modifikacije su uvijek moguće, otklanjanje uočenih nedostataka također. Pa kad »zapad« jednom opet krene…