RIJEKA  Umjesto one opjevane plave, prekriva nas umjetna trava zaborava, asocijacija je starih riječkih romantičara na vijest da je preminuo slavni nogometaš Dinama Srećko Bogdan. To ih sjeti na tolike ugodne loptačke priredbe na starom dobrom, često prašnjavom lešu ovdašnjeg Omladinskog igrališta. Uz nebrojene afirmirane asove koji su tu oduševljavali nogometne sladokusce, Srećko Bogdan je bio u dugoj koloni nogometnih obećanja za koje se znalo da će danas sutra biti i velika ostvarenja.

Braća Vujović, Zlako Cico Kranjčar, Velimir Zajec, isto tako i ovdašnji asovi poput Miloša Hrstića i Milana Minte Ružića, tek su neki od pupoljaka iz te generacije iz pedesetih godina prošlog stoljeća, koji su s Memorijala Pere Radakovića ostali u memoriji ljubitelja loptanja kao što je to i Bogdan, rođen 5. siječnja 1957. u Murskom Središću. Snažan, krupan, po vokaciji napadač, doveden je u Dinamo iz MTČ-a (tu je ponikao i slavni Dinamov reprezentativac Drago Vabec) kod trenera Mirka Bazića.

»Dinamo ima dobre bazične pripreme«, šalili su se vječno vicevima skloni navijači.

U službi momčadi

Skroman, radin, uvijek na službi momčadi, Bogdan je iz utakmice u utakmicu utiskivao svoje ime u povijest uspjeha Modrih, pri čemu je odlično reagirao na prekomandu iz napada u obranu. Visok, snažan s dobrom igrom glavom, od centarfora je postao stoper. Dinamo je objavio kako je za slavni hrvatski klub odigrao 304 službene utakmice, uz one prijateljske je skupio čak 595 nastup za sastav iz Maksimirske šume, uspio je pritom kao napadač, ali najviše kao branič, dati 42 pogotka.

Bogdan je bio sudionik tadašnjih klupskih slavlja u velikoj jugoslavenskoj konkurenciji, osvajanja Kupa 1980. i 1983. godine. Između toga smještena je titula državnog prvaka 1982. godine, čekana od 1958. godine, trofej kojom je momčad legendarnog Miroslava Ćire Blaževića izazvala nacionalnu euforiju.

Trenerska karijera

Srećko Bogdan, koji se s domaćih terena otisnuo u Njemačku, igrajući za Karlsruher od 1985. do 1993. godine, za sobom je već imao 11 utakmica u seniorskoj reprezentaciji bivše Jugoslavije, a nezaboravna je priča kada je u momčadi s riječkim legendama Damirom Desnicom i Milošem Hrstićem, predvođenima mostarskim golgeterom Vahidom Halilhodžićem, kao član mlade reprezentacije je 1978. osvojio naslov europskog prvaka trijumfom nad DDR-om u Mostaru. Odigrao je i dvije utakmice za reprezentaciju Hrvatske u njenim počecima, protiv Rumunjske 1990. i protiv Slovenije 1991. godine, postigavši jedan pogodak.

Po završetku igračke karijere bio je trener, a vodio je nekoliko hrvatskih klubova – Inter Zaprešić, Segestu, Međimurje i Savski Marof.