Saga o Forsyteovima je serija od tri romana i dvije pripovijetke koje je napisao engleski književnik John Galsworthy za što je 1932. godine dobio Nobelovu nagradu. Slavna talijanska obitelj Maldini stvara još dužu sagu u calciu, priču za pamćenje u svjetskom nogometu koja traje gotovo sedamdeset godina.

​U duelu s Veronom Ivana Jurića na San Siru 2. veljače 2020. godine povijesni trenutak bio je u 93. minuti: Daniel Maldini zamijenio je Samua Castilleja i time s 18 godina i 85 dana postao treći član obitelj Maldini koji nosi crveno-crni dres i igra za sedmerostrukog europskog prvaka, do nove ere Reala najtrofejnijeg kluba svijeta. Daniel ima svoj prvi profesionalni ugovor do 30. lipnja 2024. godine.

​Mladi vezist ide putem koji mu je utro legendarni djed Cesare Maldini, koji je za Milan igrao od 1954. do 1966., a bio je i trener kluba u dva navrata, od 1972. do 1974. i nakratko 2001. godine kada je u derbiju vodio Rossonere do najveće pobjede u povijesti gradskih derbija nad Interom – 6:0.

Kao igrač je Cesare osvojio četiri scudetta, a kao kapetan podignuo trofej Kupa europskih prvaka 1963. godine na Wembleyju. Danielov otac, još slavniji Paolo Maldini, legendarni broj tri, čitavu karijeru je proveo u Milanu, od 1984. do 2009. godine.

Osvojio je kao malo tko – čak 25 trofeja, od čega sedam scudetta, pet Kupova/Liga prvaka i tri Svjetska klupska prvenstva, a njegov broj je povučen nakon završetka karijere. Brojke obitelji Maldini su impresivne: Cesare je za Milan odigrao 412, a Paolo 902 utakmice.

Zajedno su osvojili 31 trofej te šest od sedam europskih naslova prvaka kluba osnovanog 1899. godine. Više od pola te povijesti pišu Maldiniji.

Daniel, koji je na proslavi osvajanja Lige prvaka 2007. kao petogodišnjak uklizavao za šalu zvijezdi Clarenceu Seedorfu, postao je nakon 3.899 dana treći član slavne obitelji koji je zaigrao za Milan, a 25. rujna u La Speziji i treći član obitelji Maldini koji je postigao pogodak u Seriji A.

​Legendarni djed

​Ta je priča uistinu jedinstvena u svijetu nogometa, a počela je »kod nas u Trstu« kada se u Mussolinijevoj Italiji, davne 1932. godine, Albinu Maldiniju i supruzi Mariji, po jednoj priči Slovenki, rodio sin Cesare.

Priča se čak da je i očeva obitelj slovenska i da je pod pritiskom fašizma talijanizirala prezime Maldič, ili Mladič, u Maldini. Cesare je zaigrao u klubu gdje je bio karizmatični trener, kasnije strateg svjetskog glasa, rođeni Tršćanin Nereo Rocco.

Bili su viceprvaci Italije 1948. godine, sve u doba graničnog spora s Jugoslavijom (u nas su se čule parole u stilu »Trst je naš« ili ona »Život damo, Trst ne damo«). Triestina je nastupala u talijanskoj ligi, Ponziana, odnosno Amatori, u jugoslavenskoj. Jugoslavenska potpora Amatoriju je završila 1949. godine, poslije rezolucije Informbiroa.

Cesare je debitirao za prvu momčad 1953. godine i brzo je postao obrambena nada calcia, kasnije i kapetan ekipe. Iduće godine je u Milanu, želio ga je trener Bela Guttmann koji je imao jednu od najboljih talijanskih i europskih ekipa, osvajače Latinskog kupa, tada najznačajnijeg klupskog natjecanja u Europi.

Maldini se brzo istaknuo, do 1957. godine uzeo je dva scudetta, a u pohodu na Kup prvaka iduće godine eliminirali su bečki Rapid, Glasgow Rangerse, Borussiju Dortmund, u polufinalu izbacili Manchester United, koji je nakon četvrtfinala izgubio veliki dio momčadi u minhenskoj zrakoplovnoj katastrofi.

U finalu s Real Madridom vodili su 1:0 i 2:1, no u produžecima Gento je Madriđanima, tada najboljoj ekipi svijeta, omogućio slavlje, treće u nizu.

Alfredo di Stefano, jedno od najvećih imena u povijesti nogometa, rekao je kapetanu Milana Nilsu Liedholmu, kasnije slavnom treneru, da je Milan bolje igrao. »Bili su naši veliki rivali zbog igrača poput Maldinija, Liedholma, Schiaffina. Imali su sjajne igrače«, procjenjivao je Di Stefano.

Cesare Maldini, smatran za jednog od najboljih obrambenih igrača svoje generacije i jednog od najvećih talijanskih braniča svih vremena, počeo je kao bek. No ušao je potom u sredinu, prvo kao stoper, a onda libero, s obzirom na to da je bio i sjajan tehničar.

»Draži mu je floret od toljage«, opisivali su njegovu igru u pozadini iz koje je odlazio naprijed. Rocco se 1961. godine vratio u klub, Maldini je postao kapetan, dva Tršćana su bila glavna. Ušli su u finale Kupa prvaka s Benficom, dvostrukim uzastopnim europskim šampionom.

U plesu svjetskih zvijezda na gol Portugalca Eusebija, s dva pogotka je odgovorio Brazilac Altafini: Milan je postao prvi talijanski klub koji je osvojio Kup prvaka, a Maldini prvi talijanski kapetan koji je podigao taj pokal.

​Za reprezentaciju je debitirao 1960. godine, igrao je dvije godine kasnije na Svjetskom prvenstvu u Čileu, u nas zapamćenom po golu Riječanina, slavnog Pere Radakovića i konačnom četvrtom mjestu Jugoslavije u kojoj su igrale zvijezde kalibra Joška Skoblara, Draže Jerkovića, Dragoslava Šekularca, Milana Galića.

Italija se nije proslavila, no Maldini je uvršten u najbolju momčad prvenstva. Postao je kapetan reprezentacije, no za »azzurre« nakon četrnaestog nastupa, od 1963. godine, više nikad nije igrao.

​Slavni broj 3

​​Još 1962. godine oženio je Mariju Luisu Mazzucchelli, dobili su čak tri kćeri i tri sina. Jedan od njih, rođen 1968. godine, budući je as Paolo Maldini. Cesare je polako ušao u trenerske vode.

Od 1967. bio je jedan od pomoćnih trenera u Milanu kod Rocca, a 1972. godine, kad je Rocco otišao za tehničkog direktora, Cesare je postao prvi trener Milana. U svojoj prvoj sezoni osvojio je Kup kupova i Kup Italije.

Nakon katastrofe s Ajaxom u Europskom superkupu (Milan je slavio 1:0 u prvoj utakmici, u uzvratu je Ajax pobijedio 6:0), prije kraja te iduće sezone, zamijenjen je s nekadašnjim suigračem Trappattonijem.

Pamti se i da je 1980. godine postao pomoćnik Enzu Bearzotu u reprezentaciji koja je s Rossijem, Zoffom, Contijem, Tardellijem i ostalima u Španjolskoj dvije godine kasnije postala svjetski prvak. Potom je i 1986. došao na mjesto izbornika reprezentacije do 21 godine.

No, iza brda se valjala još veća nogometna nezaustavljiva »lavina Maldini«. Tko bi tada rekao da će Paolo Maldini nadmašiti oca. Dojam je da mu je onako manekenski elegantnom i zgodnom bilo lakše igrati na najvišoj razini, nego autoru u novinski tekst smjestiti njegovu impresivnu karijeru.

Debitirao je za prvu momčad, kao bek, već sa 16 godina, 20. siječnja 1985. godine protiv Udinesea kod Nilsa Liedholma. Prvo je bio desni bek, a onda zauvijek lijevi. Za reprezentaciju Italije do 21 godine, koju je vodio njegov otac Cesare, debitirao je 1986. godine.

Godine su to tornada u talijanskom, europskom i svjetskom nogometu. U veljači te 1986. godine klub je kupio Silvio Berlusconi, vjerojatno najkarizmatičniji predsjednik u povijesti calcia, kasnije i slavni političar.

Ulagao je za ta doba nevjerojatne iznose u momčad, u nekoliko godina Milan se od ruševine pretvorio u financijski i organizacijski broj jedan klub u svijetu. Doveo je i tadašnjeg Parminog trenera Arriga Sacchija, nadahnutog i nizozemskim totalnim nogometom. »Pod Sacchijem sam jako puno naučio«, govorio je Maldini. »Ključni su bili igrači, a ne pozicije.«

Najbolje finale

Milan je 1988. godine osvojio svoj prvi talijanski naslov od 1979. godine. U obrani su redom legende Paolo Maldini, Franco Baresi, Mauro Tassotti, Filippo Galli… Primili su tada tek 14 golova u trideset utakmica sezone.

Maldini je tu bio kao riba u vodi. U veznu liniju i napad stigla su imena za pamćenje, nizozemski tandem Ruud Gullit i Marco Van Basten, kao i Talijan Carlo Ancelotti, potom i treći Nizozemac Frank Rijkaard.

U Kupu prvaka provukli su se pored Crvene zvezde Dragana Stojkovića i Dejana Savičevića, no nakon 1:1 u Madridu u polufinalu u uzvratu je bilo čak 5:0 s Realom, u finalu u Barceloni sa Steauom je bilo 4:0, Milan je osvojio svoj treći naslov prvaka Europe. Sljedeće je sezone Milan je obranio naslov europskog prvaka i osvojio Interkontinentalni kup, kao i sezonu kasnije.

Maldini je za reprezentaciju debitirao kao devetnaestogodišnjak u prijateljskoj utakmici s Jugoslavijom 1988. godine. Nastupio je na Euru te godine u Njemačkoj kada je Italiju izbacio SSSR. Odigrao je i sve utakmice Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. godine, bio je član obrane koja 518 minuta nije primila gol.

Sve do napuljskog polufinala s Argentinom kada je Caniggia zabio za 1:1, da bi Argentina s Maradonom koji je bio kao doma, slavila na penale, a Italija je u utakmici za treće mjesto svladala Englesku 2:1.

​Sacchija je pak u klubu naslijedilo drugo veliko ime, Fabio Capello, 1992. godine je osvojio scudetto i to bez poraza, prvak je bio i sljedeće sezone, sa samo dva poraza. Serija nepobjedivosti se tijekom dviju sezona produžila do ukupno 58 utakmica u prvenstvu, no u finalu Lige prvaka Milan je 1993. godine izgubio od Olympiquea iz Marseillea.

Stigao je kompliment hrvatskom nogometu, doveden je Zvonimir Boban. U Ligi prvaka iduće godine u atenskom finalu Barcelona je bila favorit, no Milan ju je deklasirao čak 4:0. »To je možda bilo i najbolje finale koje je Milan odigrao«, smatrao je Maldini.

Paolo je igrao na Svjetskom prvenstvu u SAD-u 1994. godine gdje je Italija s Robertom Baggiom prošla grupu na veći broj golova, a Maldini je na četiri utakmice bio kapetan umjesto ozlijeđenog Baresija. Kasnije će biti stalni kapetan azzurra koji su tada stigli do finala gdje ih je Brazil svladao na penale.

​Otac izbornik, sin kapetan

​​Paolo se pak te godine oženio s bivšom venecuelanskom manekenkom Adrianom Fosso i 1996. dobio prvog sina, Christiana, a 2001. godine i spominjanog Daniela, mladića koji nastavlja slavni niz Maldinijevih u Milanu.

Milan je pak u Ligi prvaka 1995. godine došao do finala, slavio je Ajax. Nešto pojačani Milan osvojio je 1996. godine talijanski naslov, a kad su se Baresi i Tassotti povukli, Maldini je 1997. godine postao kapetan momčadi.

U reprezentaciji je izbornika Sacchija naslijedio Cesare Maldini, koji je osvojio tri uzastopna europska prvenstva s reprezentacijom Italije do 21 godine, od 1992. do 1996. godine. Rijetkost je da je otac bio izbornik, a njegov sin kapetan reprezentacije.

Poslije SP-a u Francuskoj je odstupio zbog neuspjeha, Italija je poražena u četvrtfinalu od Francuske na jedanaesterce. U Milanu je od 1999. godine radio kao glavni skaut, da bi 2001. godine neko vrijeme proveo i na klupi.

Kao i ranije u reprezentaciji, vodio je momčad u kojoj je kapetan bio Paolo. Kasnije, 2002. godine, preuzeo je reprezentaciju Paragvaja, koju je odveo do osmine finala Svjetskog prvenstva. U to vrijeme bio je najstariji izbornik koji je ikad vodio reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu. Nakon tog prvenstva je završio s trenerskim poslom.

Paolo Maldini kapetan je Italije i na Euru 2000. godine u Nizozemskoj i Belgiji. Talijani su nakon penala s Nizozemskom u polufinalu stigli u finale, Francuzi su slavili zlatnim golom Trezegueta u produžecima.

Maldini je kapetan i na SP-u u Japanu i Južnoj Koreji 2002. godine gdje je Italija ispala od Južne Koreje u osmini finala, a Paolo se povukao iz »repke« gdje je sa 126 nastupa tada predvodio talijansku ljestvicu svih vremena.

Berlusconi je počeo ponovo ulagati u Milan. Uslijedila je era uspjeha s Carlom Ancelottijem na klupi. Milan je 2003. godine osvojio i Ligu prvaka. Maldini je kao kapetan Milana tako podigao »trofej s velikim ušima«, četrdeset godina nakon što je to napravio njegov otac. Dvije godine kasnije opet je došao do finala Lige prvaka, no u Istanbulu su rossoneri neshvatljivo ispustili prednost od tri gola razlike, prvi od kojih je zabio upravo Maldini, izgubili su od Liverpoola nakon jedanaesteraca.

Nova era

Dvije godine kasnije uspjeli su se revanširati. Milan je 2007. godine u Ateni slavio 2:1. Maldini je to finale igrao ozlijeđen. »U sebi sam imao toliko preparata protiv bolova da mi je većina utakmice u magli.

Tri dana nakon finala bio sam na operaciji. Kada je anestezija počela popuštati, kada sam se budio i opet padao u san, ne bih se odmah mogao sjetiti jesmo li pobijedili ili izgubili. No tada bih se sjetio pobjede i mirno zaspao«, govorio je.

Povukao se iz profesionalnog nogometa krajem sezone 2008./2009. kao jedan od najboljih braniča svih vremena. Njegova je veličanstvena karijera trajala četvrt stoljeća. Klub je umirovio njegov legendarni dres s brojem tri, uz mogućnost da ga ponovo aktiviraju za njegove potomke.

Ukupno je Paolo u karijeri dugoj čak 25 godina – za Milan i talijansku reprezentaciju – odigrao 1.128 utakmica, a da taj gentleman nikad u službenim utakmicama nije dobio crveni karton.

​Cesare Maldini je preminuo je u travnju 2016. godine, Paolo Maldini je u Milanu bio direktor za sportsku strategiju i razvoj, u ljeto 2019. godine postao je tehnički direktor zajedno s novim sportskim direktorom, našim Zvonimirom Bobanom.

No sukob s izvršnim direktorom Ivanom Gazidisom rezultirao je Bobanovim raskidom suradnje s Milanom.

Maldiniji u Milanu ipak traju, novu je eru započeo Daniel Maldini.

»Cosa fa Meša?«

Cesare Maldini je vodio talijansku reprezentaciju u kvalifikacijama za Olimpijske igre u Los Angelesu i tog 9. studenoga sjajna jugoslavenska reprezentacija ih je deklasirala na Kantridi čak 5:1, poznati golman Giovanni Galli je otišao izrešetane mreže.

Strijeci su bili riječki dragulj Nenad Gračan, Mehmed Bažrarević – Meša, Boško Đurovski, Nenad Stojković – Piksi, Sulejman Halilović za Jugoslaviju, Salvatore Bagni, inače suigrač legendarnog Maradone u Napoliju, za Italiju.

Godinama potom kada smo se sreli u jednom opatijskom hotelu upitao sam Maldinija, onda izbornika A reprezentacije Italije, sjeća li se »kada su dobili pet komada u Rijeci«.

– Cosa fa Meša, odgovorio je protupitanjem, vidjelo se da je itekako upamtio Željezničarevog majstora Baždarevića.