Rodion Gačanin
Ovdje su vlasti brzo reagirale, sve se pozatvaralo, ljudi su u svojim domovima. Ovdje je bila diktatura, vlasti su donijele takvu odluku i nikome ne pada na pamet kršiti pravila. Nema priča oko toga što će biti s ekonomijom kad prođe pandemija, svi su u kućama i čekaju odluke i uputstva odgovornih - kaže Gačanin
RIJEKA I Rodion Gačanin je u karanteni. Trener iračkog Erbila taman je pregrmio krizu zaoštrenih odnosa SAD-a i Irana koji su kulminirali ubojstvom iranskog vojnog zapovjednika Kasema Sulejmanija i, kao iranski odgovor na to, raketiranjem iračkih baza u zračnoj bazi Ain-Asad, u zapadnoj provinciji Anbar, a onda je stigao – koronavirus.
– Pa vi onda recite da je naš trenerski posao lagan… U izolaciji smo već deseti dan, u Erbilu je oko 150 zaraženih, ali smo na granici s Iranom, koji je postao žarište epidemije pa su mjere postrožene. Zaključan sam u stanu, mogu otići pješke do stotinjak metara udaljenog dućana kupiti hranu i to je to, nije dozvoljeno ni voziti automobil – kaže Rodion Gačanin, koji dovoljno pomno prati događanja u Europi i svijesti kad je u pitanju pandemija koronavirusa da ne bi to mogao usporediti s trenutačnim stanjem u Erbilu.
– Ovdje su vlasti brzo reagirale, sve se pozatvaralo, ljudi su u svojim domovima. Ovdje je bila diktatura, vlasti su donijele takvu odluku i nikome ne pada na pamet kršiti pravila. Nema priča oko toga što će biti s ekonomijom kad prođe pandemija, svi su u kućama i čekaju odluke i uputstva odgovornih. Dakle, ja se moram prijaviti kada izlazim iz stana, u obližnjem marketu na ulazu te dočekaju osobe u zaštitnim odijelima, daju ti rukavice i masku, dezifinciraju kolica. Kad se vraćam kući, u predvorju mi mjere temperaturu i tek onda mogu u stan. Kako provodim dane u karanteni? Sam sam u stanu, gledam televiziju, pratim naše programe, pogledam dobar film, imam balkon pa je lakše…
Nogometna sezona u Iraku prekinuta je nakon što je bila prolongirana zbog iranskog bombardiranja američkih baza u Iraku…
– Do daljnjega se ne igra. Što se mene osobno tiče, imam ugovor do listopada, nitko u ovom trenutku ne može predvidjeti kako će se stvari razvijati.
Dobra energija
Gačanin je već osamnaest godina na Bliskom istoku, taman da ga i nije zadesila ova situacija u Erbilu, trebalo je izdržati.
– Još godinu dvije i doviđenja! Gotovo je. Iako… U Erbil sam došao s dobrom energijom i ambicijom. Vratio sam se u klub gdje sam bio i prije sedam godina, s kojim sam napravio velike stvari, bio prvak, bez primljenog gola plasirao se u polufinale azijske Lige prvaka. Volim ove ljude, u Erbilu je, kad nema ove korone, super život. Iako… Naravno da mi nedostaje moja Rijeka, tamo sam rođen, tamo su mi obitelj i prijatelji, ali budući da već izvjesno vrijeme živim vani, već sam se priviknuo na takav život. Nije bitno gdje živiš, nego kako živiš.
Gačanin je tijekom svoje bliskoistočne trenerske avanture osvojio šesnaest trofeja, prošao puno gradova i zemalja, dobro upoznao tamošnji mentalitet.
– Gdje mi je bilo najljepše? Uglavnom mi je svugdje bilo dobro, radio sam u velikim klubovima, borio se za trofeje, ali najljepši život sam vodio u Dubaiju, Kataru i Bahreinu. A nogomet… On je vrlo sličan u svim tim zemljama. I mijenjao se s godinama. Ulaganja su sve veća, dovode se velika igračka i trenerska imena, ali mentalitet je još uvijek čudan za europske pojmove, iako su se i oni profesionalizirali. Još uvijek ovdašnji igrači gube noći, ne idu spavati prije tri ili četiri ujutro, to je jednostavno tako… Da, da, i uvijek su im puni frižideri, ha, ha, ha… Države u kojima žive su stabilne, čvrsto stoje iza svojih građana, plaće su uvijek na vrijeme, što znači da su vrlo razmaženi. Da se razumijemo, nogometaši u svim tim zemljama jesu natjecatelji, ali nisu koncentrirani na treninzima i zato je kod njih najmanji napredak u taktičkom smislu. A što se individualne kvalitete tiče, pogotovo prema naprijed, ona je na visokoj razini. Svaki igrač bez problema može igrati »jedan na jedan«, ali uvijek ima problema u fazi obrane, dakle po pitanju odgovorne igre malo kaskaju. Frustracije? Ne, nikad nisam bio isfrustriran, kad bih vidio da ne ide, modificirao bih treninge, našao način kako da ih dovedem do toga da odradimo taktičke treninge do razine da ih oni mogu prihvatiti.
Izbornici
Trend hrvatskih trenera na Bliskom istoku postojan je već godinama, što će potvrditi činjenice da je Dragan Skočić nedavno postao izbornik Irana, a Branko Ivanković stao za kormilo Omana.
– Stalno smo tu, ali to isključivo pripisujem našim individualnim uspjesima, jer… Portugalci i Nizozemci prolaze tamo zahvaljujući činjenici da dolaze baš iz tih nogometnih zemalja. Može li se još uvijek dobro živjeti od trenerske plaće na Bliskom istoku? Može, može, hvala Bogu, ha, ha, ha… Zato i jesam tamo 18 godina. Šalim se malo, otišao sam u ove zemlje prvenstveno napraviti karijeru, ali nisam se vraćao u Hrvatsku, jer me, budimo iskreni, nitko i nije pretjerano zvao. Kod nas je tako, kada neki trener ode na Bliski istok, svi ga zaborave, a istodobno Scolari bude trener Bunyodkora u Uzbekistanu i onda postane brazilski izbornik. Pozivi iz Hrvatske? Bilo je nekih spominjanja u kuloarima, ali nikad me nitko konkretno nije zvao. Nisam ja taj koji odlučuje gdje netko treba biti trener, ali naravno da mi je u puno slučajeva krivo kad su se birali treneri Rijeke. Ne zato što su dotični bili imenovani, nego zato što su zaobilazili riječke trenere. A riječki treneri su vrlo kvalitetni, pokazali su to svojim uspješnim radom po cijelom svijetu. U mom slučaju je zanimljivo da nikad nisam dobio ponudu iz Hrvatske, ali sam, recimo, dobio ponudu Xamaxa. Dakle, negdje netko ipak prati moj rad na Bliskom istoku i cijeni to što radim.
Gačanin o ovim temama govori s dovoljno ironije u glasu da bi se mogle nazrijeti promjena percepcije.
– Ne vjerujem da će se to mijenjati, niti mene to u ovom trenutku pretjerano zanima. Ja sam, poput Skočića, kojemu je ukazana velika čast voditi reprezentaciju Irana, srednja generacija riječkih trenera koji su napravili nešto vani i koji zaslužuju priliku raditi i kod nas. I ne samo mi, ima i mlađih, vrlo kvalitetnih trenera koje se zaobilazi. Zašto je to tako? To bi ipak trebalo pitati nekoga drugoga. Ne znam je li do povjerenja ili nečeg drugog, ja doista ne znam. Povratak? Ako se sve stabilizira, ostat ću u Erbilu i iduće sezone. Radimo momčad koja će napasti Azijsku ligu, a onda ću razmisliti. Imam neke kontakte sa Slovenijom, za godinu dana ću u svakom slučaju odlučiti što i kako dalje – zaključio je Gačanin.
Rodion Gačanin u svakodnevnom je kontaktu s Hrvatskom gdje mu žive roditelji Hamid i Maša, odnosno kći Tara i sin Andrej. Uzgred, nekadašnji vrhunski stručnjak za kondicijsku pripremu nogometaša i dugogodišnji trener u Rijeci, Hamid, u odličnoj je formi. Vedar duhom i još uvijek besprijekorne motorike, puno bolje od svojih vršnjaka, ali i nekih mlađih susjeda.
– Čujemo se, Tara im uskoči što im god treba. Hamid se ne da, njemu će najgore pasti ako mu ograniče kretanje, ali i to će proći – kaže Rodion.
