Grad kojem se na svakom četvornom metru iščitava burna prošlost, dodir civilizacija, ne preveliki ali s baznih 750 tisuća stanovnika četvrti po veličini u Španjolskoj, grad što plijeni neposrednošću svojih stanovnika, susretljivošću i otvorenošću, grad u kojem usred prosinca dvadesetak stupnjeva Celzija omogućava pravo uživanje na osunčanim terasama. Sevilla. 

Urbano središte što, ovisno istina o ukusima, svojom ljepotom zasjenjuje Barcelonu, Madrid ili Valenciju, inače najčešći redoslijed kojim turisti prema estetskoj kategoriji nižu španjolske gradove. 

  Sevilla je uz to i grad kojem je jako dobro bilo poznato da u njemu igra »Rijeka« da Croatia, s onim tako poznatim i nevjerojatno mekim »s« što u izgovoru mijenja suglasnik »t« pa se zapravo ime naše zemlje čuje kao »croasia«.

Dolazak velikog broja gostiju iz Hrvatske, zamjetnog već od srijede, bio je poznata, mada tom dalekom kutku Španjolske i pomalo nejasna činjenica: zbog čega bi toliki broj ljudi dolazio na jednu, po njima, ipak sasvim običnu, rezultatski ne baš bitnu utakmicu?

Europska Rijeka

S obzirom da je cestovna udaljenost od Rijeke do Seville 2438 kilometara, desant na glavni grad Andaluzije, najjužnije španjolske regije, trebalo je organizirati kombiniranim, zračno cestovnim načinom.

Najznačajnije polazišne točke bile su zračne luke Italije Bergamo i Bologna s direktnim letovima, let iz Milana vodio je najprije do Malage, od Seville udaljene dvjestotinjak kilometara, bilo je i kombinacija s letovima iz Trsta preko Belgije. Dakle najprije cestom 400 ili 500 kilometara, pa nekih tri sata leta. 

  Zora, jer vozilo se čitavu noć, u Bergamu je otkrila mnoga poznata lica, a Ryanairov avion je nakon kompletiranja »boardinga« u dobroj mjeri nalikovao na »D« tribinu. Kad se spava, let brzo prođe, uostalom – bilo kako bilo, do Seville se moralo doći. Jer bila je to kruna jedne bajkovite polusezone, vrhunac početka stvaranja moćne, europske Rijeke, trenutak koji se ne propušta, događaj kojem se svjedoči, pa da je do njega i još toliko kilometara. 

  A svega nekoliko mjeseci ranije nije baš tako izgledalo. Kantrida je tog 19. svibnja bila sasvim pristojno popunjena, većim dijelom utakmice i zadovoljna, sve dok Perica nije uteko i skrojio naslove u stilu »Europa izmiče Rijeci«.

Srećom, karte su se ipak posložile ispravno, »Rijeka« je uspjela izboriti vizu za prednatjecanja Europske lige. Informacije s lipanjskih priprema, naročito u Sloveniji počinju najavljivati nešto što se dugo iščekuje. Protivnici, pa i znatno jači, padaju k’o pokošeni, a zadnja pripremna utakmica, predstavljanje nove »Rijeke« na Kantridi, uz gostovanje »Kopra«, na stadion privlači čak 2,5 tisuća gledatelja.

Ono što također veseli, prodaja pretplatničkih, sezonskih karata nikad nije bila bolja. Teško je to objasniti, no u zraku se uistinu osjećalo nešto posebno, značajno, veliko. I dogodilo se. Dugi niz bez poraza, euforija nakon Sttutgarta, plasman u Europsku ligu koji je, pa i nakon pobjede nad slovačkom Žilinom, djelovao nestvarno. 

  Istina je da se bajke uglavnom događaju bez nekog posebnog objašnjenja. Zato i jesu bajke. Ova riječka ipak ima i nekoliko čvrstih ishodišnjih točki, mjesta što su omogućila Sevillu. 

 Vugrinec k’o Bog

Pa krenimo redom. Ponajprije to je »Armada«. Navijačka skupina stara nešto manje od tri desetljeća nikad, ali baš nikad, nije napuštala klub ili na utakmice, ma kakvi bili rezultati, dolazila u smanjenom broju. Bilo je na Kantridi uistinu loših sezona.

Tužnih, bez žara, bez mogućnosti i sposobnosti da se pobjede i mnogo lošiji protivnici. Sjećamo se, ne tako davno, gostovanja »Varteksa«: deset juniora i samo jedan istinski as, Davor Vugrinec, u kojeg su ta djeca gledala k’o u Boga. I bez problema – odnose bod iz Rijeke.

Tugu je začinilo i kišno, tmurno, slinavo vrijeme. U publici su se miješali žalost i bijes, samo je »Armada« zdušno navijala za svoju Rijeku. Kao uostalom i na bilo kojoj drugoj utakmici. I da, bila je po svojoj navijačkoj kvaliteti daleko, jako daleko iznad kvalitete kluba koji je razlog njezinog postojanja.

Bilo je tada na Kantridi kao u nekim obiteljima – ma koliko dijete bilo nedobro, majka ga uvijek voli. Najviše na svijetu. »Armadu« stavljamo na prvo mjesto jer da nije bilo nje, ne bi bilo ni – Gabriele Volpija. 

 Dinamični duo

Talijanski je magnat s riječkim prvoligašem bio odlično upoznat jer su mu najbliži suradnici bili Riječani, Damir Mišković ponajprije. Bi li Volpi prihvatio »Rijeku« da nije bilo »Armadine« konstante? Pa ne bi, nikako – kome treba klub bez navijača.

No kad je informiran kako »Rijeka« ima nevjerojatno snažnu navijačku jezgru, e tek tad su na red mogle doći bilanse, računi dobiti i gubitka, dubioze i kako se već birokratski ne nazivaju sve one zavrzlame prigodom analize i formiranja proračuna. 

  Drugu točku riječke bajke smo dakle dotakli. Ona je jasna, naziv joj je dvosložan: Gabriele Volpi i Damir Mišković. Investicija, rješavanje dugovanja, organizacija kluba po modernim načelima. Rijeka danas, za uspjeh koji postiže na hrvatskim i europskim travnjacima, ima nevjerojatno mali tim.

U usporedbi sa sličnima, primjerice po rezultatima u Europskoj ligi četiri puta lošijem Dinamu, broji desetak puta manju operativnu ekipu. Što znači da oni od svojih kolega upravo toliko puta više rade.

Unatoč tome – ma kad s njima kontaktirali, uvijek su spremni na komunikaciju, odgovore, pomoć i čine se nekako – zadovoljnima, pa čak i sretnima. U zemlji u kojoj se na radnim mjestima rijetko ili nikako susreće takvu atmosferu, odaje HNK »Rijeka« prava su rijetkost i čista iznimka. I ne, ne treba u ovom trenutku pomisliti na plaće: iako rade u nogometnom klubu, njihova primanja ni najmanje nisu nogometaška. 

  Treća karika je svakako Matjaž Kek. Poznavateljima nogometa njegovi su rezultati prije dolaska u Rijeku bili poznati. Da je u širini, kod manje upućenih, zavladalo neko oduševljenje njegovim odabirom, baš i nije.

O kako je brzo sve preokrenuo u svoju korist! Prirodno nadaren za komunikaciju, na skoro besprijekornom hrvatskom uvijek je pronalazio prave odgovore. Zahvaljujući njemu, Vujnovićeva emisija Radio Rijeke »Pod stijenama Kantride« danas ima kultni status: kad Kek ponedjeljkom u 9.30 sati krene, u kafićima stane svaki žamor, vozači u automobilima skreću na parkirališta, sve na tih dvadesetak minuta uzima pauzu.

Najgori kutak stadiona

Na glavnoj ulici pješačke zone Avenida de la Constitucion, ispred najveće gotičke katedrale u Europi, španjolska je policija u ranim večernjim satima tog četvrtka, 12. prosinca 2013. godine, počela poduzimati zadnje korake za prebacivanje pristiglih navijača »Rijeke« – od najvjernijeg i najčvršćeg jezgra »Armade«, pa sve do onih »običnih« zaljubljenika u plavo-bijele boje – do stadiona »Benito Villamarin«.

U koloni što je morala, nadzirana »maricama«, oklopljenim policajcima te konjicom, prehodati više od pet kilometara okupilo se tristotinjak navijača. A unatoč činjenici što je svima nama pristiglim na najrazličitije načine do Seville, dodijeljen sasvim sigurno najgori kutak stadiona, na kraju, nakon izborenog boda, čula se samo jedna pjesma: »Bit ćemo uz tebe na svim tribinama«.

 Pa su i rabijantni domaći navijači morali ustati te pljeskom nagraditi goste iz »Croasie«. A kasnom se, za prosinac ugodno toplom, seviljskom večeri još jednom moćno prolomolo »Hoću RI,…«