Jose Mourinho dobio je otkaz (Chelsea) prije kraja sezone. Claudio Ranieri otpušten je u Monacu prije dvije godine, prošle sezone potjerali su ga Grci iz njihove reprezentacije jer je osvojio samo bod u četiri utakmice. Trener gubitnik, starac koji bi trebao psića voditi u šetnju rimskim ulicama, novi je – King. Trenerski kralj. U modi su Ranieri i Diego Simeone. Leicester i Atletico Madrid. Trenerske su sudbine nepredvidive. Massimiliano Allegri je na startu sezone bio na izlaznim vratima Juventusa, dotukao je sve. Ostavio za sobom pustoš, upisao novi »scudetto«. Slavi ga javno mijenje koje ga je spaljivalo.

Srećko Juričić je Matjaža Keka doveo prije nešto više od tri godine uz blagoslov Damira Miškovića. Počeli su graditi Rijeku snova. Rječinom je potekao njemački (Stuttgart), nizozemski (Feyenoord), belgijski (Standard)… pjenušac totalnog ludila. Rijeka je postala dio nogometne Europe. Nije više živjela od uspomena, pobjede nad Real Madridom (Skoblar) ili remija s Juventusom (Ćiro Blažević). Sve dok Škoti nisu podvalili špirit umjesto finog whiskyja. Aberdeen je srušio (3:0) Fort Alamo, stijene Kantride. U trinaestoj domaćoj europskoj utakmici.

Rijeka je, kolo prije pada zastora na HNL-u, pogled usmjerila prema Europi rehabilitacije. Cijele sezone izgubila je samo tri utakmice, Aberdeen, Dinamo (HNL) i Slaven Belupo (Kup) istim rezultatom (0;:3) i sve bacili u vjetar. Jer apetit raste jedući, a nakon europske raskoši, navijači su se morali hraniti crnim tvrdim kruhom… Pokazalo se, naime, da je naslov prvaka bio iluzija! Dinamo je još uvijek – nedodirljiv. Je li Rijeka mogla više? Apsolutno. Ali nogomet je opaka igra. Riječani su podijelili bodove (12 je u talonu) s Dinamom (5-5), ali i sa Slavenom (4-4, četiri remija!), samo jednom u četiri utakmice dobili su Inter (izgubili su šest bodova!), a iživljavali se nad jadnim Hajdukom (10-1!). Okrutniji su bili samo s Lokomotivom (12-0).

Rijeka je u Osijeku osvojila samo bod (drugi put na istom stadionu), u utakmici koja nije nikome ništa značila, ali je potvrdila Rijekinu bolest – remijadu! Čak 14, uz samo jedan poraz (Dinamo). Dva remija protiv Dinama, jedan protiv Hajduka pa još nekoliko bila bi snošljiva bol. Riječ je, međutim, u karcinomu koji je pojeo ambicije, upropastio snove. Za Rijekinu kvalitetu, ustroj kluba, ambicije (sve to ne pobjeđuje, ali…), desetak remija je – samoubojstvo.

Rijeka je bolja od Dinama na gostovanjima (35-32), ali na »malim utakmicama« tijekom sezone nije imala čovjeka koji će – zabiti »jedan bod za tri boda«. Sada je to Mario Gavranović, sedam pogodaka u proljetnom nastavku.

Prvi put su Mišković i Kek, pod pritiskom javnosti, najavili borbu za oba trofeja. Nastavit će tamo gdje su stali (Dinamo, Slaven, Aberdeen), projekt »Rijeka do naslova prvaka« ide dalje. S budžetom od osam milijuna eura! Jamačno će nekoliko igrača biti prodano da bi zatvorila financijska konstrukcija (nekoliko milijuna eura…). Samoodrživost, živjeti od svog rada, jedini je ispravni put. Navijači su, razumljivo, nezadovoljni. Ne bi bilo dobro da je drukčije, ali Rijeka je u tri godine napravila čudo. S igračima i novcem na raspolaganju.

Rijeka je, međutim, na kraju ove sezone »stranac u svom gradu«. Virus negativnog ozračja brzo se širi. Nezadovoljstvo je preraslo u epidemiju. Draž nogometa. Od euforije do apatije. HNK Rijeka, međutim, teče dalje u svom koritu… Mišković i Kek se ne predaju. Ruku pod ruku krenut će u novi napad na Europu i Hrvatsku. S ovim ili nekim novim igračima, svejedno. Da bi se što prije zaboravila ova sezona škotski i podravskih suza…

Rijeka je, bez obzira na sve, realnost hrvatskog i europskog nogometa. Dinamo je bio bolji, Riječani su snove utopili u – remijadi!