Lijepa je priča o ofenzivnom nogometu, ali za to treba imati momčad i – igrače. Bojim se da Rijeka u ovom trenutku nema ni jedno ni drugo, barem ne za – stvaranje igre. Kao preduvjet za golove!
Riječani niti na osmom gostovanju ove sezone nisu uspjeli dosegnuti prvu pobjedu. Ostali su praznih ruku nakon što su pozakali nekoliko lica. Počeli su igrati tek kada je vrag odnio šalu, bodove. Ništa, dakle, od iznenađenja. Rijeka ostaje brod na remontu…
Presložio je Ivo Ištuk momčad na brzinu. Obolio je Tadejević, Alferez je istrčao pod injekcijama. U rasporedu 4-3-3, po najavljenoj napadačkoj filozofiji. Zapravo, onaj 4-6-0, gdje na sredini terena moraju svi trčati, bez klasičnog napadača, pa suparnčki stoperi nemaju koga čuvati… A nikad se ne zna odakle će udariti oluja. Odlike su to velike momčadi, svi zabijaju. Rijekina je kopija bila blijeda. Iako je prije utakmice Ištuk govorio: »Moramo zabiti dva gola…!«. Kako, s kime?
Na sredini terena Kreilach kao korektor obrane, pa u trokutu Švrljuga i Čaval kao hrana za napadače – Križmana, Alfereza i Salčinovića. Dva bočna zadnje linije u novoj ofenzivnoj ulozi, s naglaskom na trčanje. Dvadesetpet minuta jurnjave, obje momčadi s visoko podignutim obranama, promet je zakrčen na sredini terena. Teško se izlazilo iz obruča. Dok Rijeka nije povukla ručnu (?), vratila se starim navikama, manje trčanja, a više razmišljanja i razgrađivanja u fazi obrane (4-5-1), ali držali su suparnike daleko od Lisjaka. Najveći su problemi bili nakon svojih gluposti, pogrešnih dodavanja na sredini terena.
Teško je napasti, bez obzira na broj napadača (Salčinović je izoliran, Križman živi u svom filmu, Alferez se bavio hrvanjem), ako nema igre na središnjem djelu terena. Zadnji vezni Belupa (Milardović i Brezovec) udarali su kao kovači, što je stvaralo dodatne probleme ionako nemaštovitim Riječanima. Preostala im je igra na mišiće i čekanje da netko pobjegne.
Nisu se Riječani uvukli u mišju rupu ni kada su domaćini krenuli agresivnije u nastavku utakmice. Promjena taktike. Čekanje da se otvori prostor iza leđa zadnje linije Belupa, jedini način da se na jeftin način dođe do gola. Jer igra sa više dodira lopte je Riječanima u ovom trenutku nepoznati pojam. Alferez je ostao »čuvati stražu« na središnjoj liniji dok su ostali bili pod visokim naponom. Čekao društvo suigrača, ali rijetko je imao s kime komunicirati. Nakon dvadesetak minuta trčanja još jedna rudarska utakmica. Dok Lisjak nije kapitulirao u 70. minuti. Brana je popustila.
Ištuk je vidio ono što je i – znao. Ova momčad nije za »igranje nogometa«, već za zidanje bunkera, pa što Bog podari u fazi napadi. Lijepa je priča o ofenzivnom nogometu, ali za to treba imati momčad i – igrače. Bojim se da Rijeka u ovom trenutku nema ni jedno ni drugo, barem ne za – stvaranje igre. Kao preduvjet za golove!
Napali su Riječani kada više nisu imali što braniti, u vatru je gurnut i drugi Meksikanac, Delgadillo. Petnaest minuta Guadalayare, ali Križman je (konačno!) stvarao pomutnju, »izbacio« Grgića, pa pogodio stativu iz slobodnjaka. Mogla je Rijeka i bolje proći, ali dojam bi ostao isti.
