Jučer je Kek htio iznenaditi, ostao je šokiran. Dvadeset minuta kao noćna mora
Šest pobjeda u 68 godina, podatak koji dovoljno govori o ukletosti Maksimira. Riječani su doživjeli još jedan brodolom. Dinamo je u dvadesetak minuta četiri puta torpedirao riječku mrežu i sve poslije toga bilo je – nezanimljivo. Za Riječane mučenje, za Dinamo zabava. Ništa od derbija, Rijeka je imala više rupa od ementalera. Nevjerojatno je kako je obrana samo gledala dok su modri crtali akcije.
Manje od sedam minuta trajala je iluzija. Ademi je načeo Vargićevu mrežu. Paška čipka, tri dodira lopte nakon prvog slobodnog udarca. Iz drugog su Zagrepčani izravno pogodili mrežu (Pivarić), nakon što je Vargiću »zasmetalo sunce«, a onda je Rijekin vratar »počastio« i Čopa, odbio je loptu na kopačku. Pa još jedan prekid, udarac iz kuta i glava Šimunića. Četiri komada u nešto više od dvadeset minuta. Rijeka je dotučena do nogu, izgledala je kao da ju je pregazio šleper, a utakmica nije ni počela.
Prekidi su stara boljka Rijekina sastava, ali jučer je u Maksimiru bilo – plači voljena zemljo. Svaka lopta aktivirala je top uzbune i proizvela paniku. Mitrović i Lešković, dva stopera, imala su previše problema s Čopom. Stajali su daleko jedan od drugoga. Ali ne bi bilo korektno njih razapinjati na križ. Jer i vratar Vargić morat će treneru Keku objasniti gdje je bio od 15 sati…
U fazi obrane nije bilo Brezovca i Močinića, kao ni Moisesa, koji su imali taktički najvažniji zadatak, igrati »tri na tri« s veznom linijom (4-3-3) Dinama – Brezovec, Ademi, Antolić. Daleko su stajali od svojih suparnika, tražili ih po terenu. Pa prema naprijed nije bilo – ničega. Kramarić i Krstanović na pustom otoku bez vode i hrane. Dinamo je nevjerojatnom lakoćom postizao golove i mentalno ubijao Riječane koji su bili uvjereni da mogu nastaviti proljetnu berbu, na tragu utakmice s Hajdukom.
U odnosu na susret sa Splićanima, međutim, u sastavu nije bilo samo Sharbinija (i Kneževića iz prvog poluvremena) zbog problema s nožnim palcem, a vratio se Kramarić. Igrači i raspored na terenu praktički isti, ali druge su bile – glave! Bez obzira na to što Dinamo nije Hajduk, ali Rijeka nije momčad koja može primiti četiri gola u dvadeset minuta. Odnosno može, ako pola momčadi »zakasni« na utakmicu kao jučer u Maksimiru. Jer, pali su bez metka, a da se nisu oznojili. Neobjašnjiva je lakoća s kojom je lopta pronalazila put do riječke mreže. U kaznenom prostoru kao da su bili čunjevi, a ne igrači.
Četvrti je ovo prvenstveni poraz Riječana, drugi od Dinama, ali u preostala tri primili su manje golova (Dinamo, Split i Zadar po 0:1), nego sada u dvadeset minuta. U obrani Rijeke došlo je do kratkog spoja, iskočili su svi osigurači. Ova zadnja linija igrala je zajedno samo jedno, u drugom poluvremenu protiv Hajduka, golovi iz prekida su danak neuigranosti i neiskustvu. Veliki dio odgovornosti je, međutim, na veznim igračima. Bili su plankton za modre morske pse.
Kek je u nastavku malo korigirao raspored, gurnuo u vatru Kvržića i Jugovića, oni su bitne karike u njegovim taktički zamislima kada je naglasak na »kontroliranoj igri« s brzim protuudarima… Jučer nije bilo bi defenzivnom bloka, ni posjeda lopte… Ništa! Rijeka se u Maksimir vraća 7. svibnja, na prvu utakmicu finala Kupa Hrvatske. Riječani su naučili lekciju, a Kek će sigurno drukčije postaviti igru. Igrati na rezultat.
Jučer je Kek htio iznenaditi, ostao je šokiran. Dvadeset minuta kao noćna mora.
