Ne, vi sasvim sigurno ne možete zamisliti koliki su razmjeri siromaštva u Africi, konkretno u Keniji gdje u zadnje vrijeme često boravim. Nema tamo civilizacijskog sustava, u materijalističkom smislu, kakav mi u Europi poznajemo. Primjerice, osim u urbanim cjelinama, nema cesta, nema klasičnih građevina, škole i bolnice prava su rijetkost. O brizi za zdravlje zubi – da ni ne govorimo. Ja sam pak zahvaljujući odluci da se permanentno, cjeloživotno obrazujem često u kontaktu s najznačajnijim američkim institucijama, kojih sam uostalom i član, došao do saznanja kako postoje načini da se tim ljudima pomogne.

U Slavoniju iz  Dalmacije još 1940.

S druge strane, kad sam se počeo zanimati za Keniju došao sam do podataka da u toj zemlji djeluje i jedna katolička misija s hrvatskim temeljima, nakon čega je ubrzo započela i moja afrička misija.

Misli su to dr. Marka Perkovića s kojim razgovaramo u Rijeci. Gradu njegove najznačajnije profesionalne afirmacije iz kojeg često zbog profesionalno-humanitarnih razloga izbiva. Iako dakle ugledni stručnjak, specijalist ortodont s višedesetljetnom praksom, ne prihvaća stav mnogih, ne samo ljudi njegovog profesionalnog profila, kako se lijepo može raditi i živjeti i sa samo  bazno stečenim znanjima. Fakultet, specijalizacija do negdje 30. ili koje više godine, a nakon toga učenje kroz praksu i sasvim lijepa kapitalizacija priče. Njegov je odabir drugačiji, mukotrpniji – cjeloživotna izobrazba od koje, kako nam se čini, neće odustati ni pod koju cijenu. Čvrst karakter, mnogi bi rekli – tvrdoglav. A možda nešto ima i u genima.

– Rodom sam vam iz Slavonskog Broda, no baš poput mnogih obitelji u tom gradu, pa i čitavoj Slavoniji, moji su vam došli iz Dalmacije. Trilj, Biorine. Ne, nije se to zbilo iza ’45., moji u Slavoniju doseljavaju već 1940. godine. Pa i sami ste naravno čitali Kozarca o raspadu slavonskog sela jer se zbog veće koncentracije posjeda, zemlje često odlučivalo na mali broj djece. Najbolje jedan sin kojem sve ostaje. No, to je dovelo do velikih problema, a s druge strane imate dalmatinske obitelji s mnogo djece i surovi krš na kojem je jako teško preživljavati. Pa su krenule migracije, a u jednoj od njih su se našli i moji Perkovići.

Neposredni pak povod razgovora s dr. Perkovićem je kruna njegovog profesionalnog puta, njegovo primanje u redovni sastav jedne od najuglednijih svjetskih ortodontskih udruga, američkog EHASO-a ( Edward H.Angle Society of Orthodontists). Iako dugogodišnji stručnjak, rođen u Slavonskom Brodu 1955. godine čiji je radni odnos nakon završenog fakulteta u Zagrebu započeo još 1980., jasnog je stava kako dobar liječnik, ortodont u njegovom slučaju, nema pravo na prekid obrazovanja. S druge strane, s obzirom na privatnu praksu, profesionalnu, stručnu nadgradnju prisiljen je samostalno financirati. Iako će mnogi u ovom trenutku istaknuti kako ljudi njegovog profila itekako dobro zarađuju pa si s lakoćom mogu plaćati što god žele, činjenica jeste da se primjeri poput njegovog ipak rijeko susreću.

– Da, nisam morao dalje, nitko me na to nije nikad tjerao. Pa čak mislim da bih u profesionalnom smislu bio sasvim korektan i da sam davno prije zaustavio svoju izobrazbu. No, još sam prije dvadesetak godina odlučio da nikad u svojoj karijeri neću prestati ulagati u stjecanje novih znanja. Nakon što sam 1992. specijalizirao ortodonciju, morao sam odlučiti kojim smjerom ići dalje. Odlučio sam se za saznanja koja se u znanstvenom smislu oblikuju u SAD-u jer držim da je stručna praksa specijalista u toj zemlji najbolja na svijetu, da je naprosto od njih najuputnije učiti.

Stažiranjem u EHASO

Dr. Perković je s druge strane 1997. godine otvorio privatnu ordinaciju u Rijeci, a već je tri godine kasnije postaje član AAO-a, ili u prijevodu Američkog ortodontskog društva. No, članstvo u toj organizaciji je jedno, dok je EHASO kojem je težio, bitno rigorozniji sustav. U njegovo se članstvo prihvaća isključivo najkvalitetnije svjetske ortodonte, a prijem nadgleda sam vrh vrhova te struke.

– Ponajprije, da bi se uopće došlo na prag EHASO-a morate biti priznati stručnjak s nizom dokumentiranih radova. Kad vam dakle dozvole da krenete u proceduru za prijem, morate biti svijesni da opet morate – stažirati. Da, baš tako je permanentno promatranje vaših radova traje punih pet godina. Ono što je nama izvan SAD-a još teže, stalna su putovanja u tu državu što ima nemalu cijenu, a potrebna nam je i viza. Istina, vizni je režim znatno jednostavniji kad se zna da je razlog putovanja u tu državu participiranje u radu njihovih uglednih društava. Nakon stroge procedure dobio sam jednu od rjeđih viza – vrijedi mi punih 20 godina, ističe dr. Perković.

A nakon »brutalne« prijemne procedure i jednog od najstrožih ispita na koji je u karijeri naišao, postao je, kao jedini s područja jugoistočne i srednje Europe, član EHASO-a. Što to znači Hrvatskoj, pacijentima kojima su neophodna najnovija ortodontska saznanja, zahvati ne samo estetske nego još i češće, što je životno i mnogo važnije, funkcionalne prirode? Kako se nama čini – iznimno mnogo.

Naprosto upravo smo svjedoci, nakon ovotjednog otvaranja granica i izdavanja dozvola za zapošljavanje hrvatskim stručnjacima u mnogim državama EU, novog, bolno svakodnevnog egzodusa mladih stručnjaka iz Hrvatske. Šteta je sa svakim takvim odlaskom golema. Najprije – školovanje jednog, u ovom slučaju stomatologa je iznimno skupo. Čak i u najbanalnijim izračunima, iznosi se za šest godina studiranja »vrte« u stotinama tisuća kuna. A nakon toga umjesto da hrvatski građani koji su u tu znanstvenu izobrazbu ulagali, koji su je banalno rečeno platili, uživaju u pruženoj usluzi, mladi stručnjak napušta Hrvatsku pa liječi – Nijemce, Talijane, Francuze… U krajnje radikalnim slučajevima, hrvatski su pacijenti prisiljeni na liječenje u inozemstvu što im pričinjava dodatne troškove. Slučaj dr. Marka Perkovića, ma koliko dakle on ulagao u privatnu praksu, je radikalno suprotan: permanentno se obrazuje na najznačajnijim svjetskim, američkim institucijama da bi to znanje prenosio u Hrvatsku, na riječki Dolac gdje mu se nalazi ordinacija.

– Ne bih o novcu, o iznosima, ali izdaci su mi kroz ovih dvadesetak godina golemi. Točno, ja živim i radim, zarađujem od svog posla. No ponavljam – bio bih dovoljno dobar i da ne ulažem toliko. Što mi pak ne dozvoljava moj stav koji govori da se nikad ne smije zastati, da pacijent uvijek ima pravo na najbolje liječenje. A ono je moguće samo ukoliko ga stalno nadograđujete.

Prašina i blato Kenije

Drugi element osobnosti dr. Perkovića je njegova stalna potreba pomaganjima onima koji bez tuđe pomoći ne mogu ni korak iz gliba u kojem su uhvaćeni. Kad je riječ o Keniji, glib se može i doslovno shvatiti.

– Kenijska provincija, sela izvan glavnih prometnih pravaca vam poznaje samo dva stanja: ili je u sušnom periodu ekstremno prašnjavo, ili kad padne kiša iz blata ne možete, čak ni uz pomoć snažnih terenaca, ni naprijed ni natrag. Pomoći baš ljudima Kenije odlučio sam nakon razgovora sa svojim američkim kolegama, konkretno s Rogerom  »Wick« Alexanderom koji još od devedesetih godina prošlog stoljeća to čini u jednoj drugoj iznimno siromašnoj afričkoj državi, Etiopiji.

Ali – postoji još jedna »tajna veza« dr. Perkovića i Kenije: hrvatska katolička misija koju u regiji Subukiji predvodi fra Miro Babić. Nakon te spoznaje i upoznavanja s njime, konkretizacija pomoći postala je znatno jednostavnija. Odlučio je da Keniji daruje dva kompleta zubarskih stolica i svog pripadajućeg pribora te da se pristupi obuci mladih kenijskih stručnjaka za rad s njima u pomoć brojnom stanovništvu, posebice djeci jedne od najsiromašnijih kenijskih, ali i uopće svjetskih regija.

– Može se dakako raditi i slično misionarskom načinu, volontiranjem stručnjaka iz Hrvatske, no to je poprilično teško jer malo je onih koji mogu na nekoliko mjeseci zaustaviti svoj posao i posvetiti se radu s kenijskim pacijentima. Bilo je istina tu mnogo volonterskog rada, mojeg posebice, ali možda najvažniji dio te darovne misije bilo je upravo obučiti liječnike u Keniji za rad s tom opremom. Mogu reći da sam sretan što sam u svemu uspio jer nije mi bilo baš svejedno kad je oprema iz riječke luke kretala put kenijske luke Mombasa, što će biti s njom, hoće li se upotrijebiti na pravilan način, hoće li uopće stići do cilja. Danas sam sretan što djeca u Subukiji, siromašnoj regiji udaljenoj šest i više sati putovanja terencem od glavnog grada Kenije Nairobija u smjeru granice s Ugandom, mogu zadržati onaj svoj tako divan, tako lijepi i zadovodljan osmijeh ispunjen niskom bijelih zubi, završio je svoju znanstvenu ali i humanitarnu priču dr. Marko Perković, naš susjed s riječkog Dolca.