Profesor sociologije i politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Dražen Lalić nije baš popularan u Rijeci ovih dana, nakon nereda na utakmici Rijeka – Hajduk. Dobio je u glavu čašu piva, a za nerede je optužio organizatore i policiju, a ne Torcidu. 

  – Jako mi je žao zbog tih nereda, uz ostalo i zato što volim grad Rijeku i dragi su mi međunarodni uspjesi toga kluba. Jasno je da su nasilnici iz obje skupine sudjelovali u neredima. Tko je prvi bacao baklje? Koliko sam vidio to je bila Torcida, ali pripadnici te skupine su mi rekli da su na njih bacana kamenja i drugi predmeti. Sanitarni kordon između torcidaša i ostale publike na istoj tribini, među kojima i roditelja s djecom, bio je previše uzak. Riječani nisu spremni priznati da je u organizaciji utakmice bilo ozbiljnih nedostataka. Što se mene tiče, bio sam k’o bubica, zbog nedavnoga incidenta u Zaprešiću nisam odgovarao na provokacije i nisam nikoga ni krivo pogledao, a ipak sam dobio čašom punom pive, na sreću plastičnom, u glavu. Međutim, nije važno što se prošle subote dogodilo meni ili nekome drugome, s obzirom da je problem navijačkoga nasilja mnogo širi i dublji od jedne nelagodne situacije. 

 Evo, Jovanovićevo ministarstvo osnovalo je novo tijelo koje će riješiti te probleme. 

  – Krasno, ali u tijelu ne sudjeluju znanstvenici i drugi stručnjaci koji istinski poznaju navijačke skupine i njihovu subkulturu. Kod nas takvih zaista ima, primjerice Benjamin Perasović je mogao dati veliki doprinos, svakako bi on upozorio da se taj problem ne može rješavati samo represijom. Umjesto toga, tamo sjedi Vrbanović iz Hrvatskoga nogometnog saveza kao organizacije koja je dosad imala niz propusta i koja je zapravo jedan od generatora teškoća hrvatskog nogometa. 

 Močvara nije isušena, je li to razlog navijačke mržnje i divljanja? 

  – Naravno, to je jedan od razloga. Močvara će se ponajprije isušiti kad se zakonom utvrdi ravnopravan status svih klubova. Pošteno je od NK Rijeke da je postao dioničko društvo i da je dokinuto javno financiranje, ali zamjera im se suradnja s Dinamom, koji je egzemplar netransparentnog trošenja javnog novca na privatne interese. 

 Čekajte, ja nemam pojma o nogometu, ali kako mislite da Rijeka surađuje s Dinamom? Pa na tržištu su kupili igrače. 

  – A što onda Zdravko Mamić nije pustio Kramarića u neki drugi klub, recimo u Hajduk, baš bi nam takav napadač trebao… Problem s Dinamom je u tome što taj klub ima političko financiranje, svake godine im Grad Zagreb daje milijune kuna. Unatoč tome, Jovanović i Milanović ne mijenjaju zakon. Nogomet, to je stvarni život, ali na Milanovićevoj političkoj svirali to nije ni zadnja rupa. Sve dok svi klubovi nisu u istom položaju, stvara se zla krv, sve to utječe na nasilje. Jedno jako zanimljivo pitanje: koliko je Zdravko Mamić dosad dao novaca za kampanje Milana Bandića i HDZ-a? To pitanje sam nekoliko puta postavio u javnosti, a još uvijek nisam dobio odgovor. Također, nije mi jasno zašto državna vlast ne poduzme potrebno da se uspostave ravnopravni odnosi i očiste prljavštine u hrvatskom nogometu. 

 To je nejasno, pa najviše bi Jovanoviću i Milanoviću odgovaralo, iz čistih političkih i populističkih razloga, da uvedu red i riješe močvaru. 

  – Nažalost, ova je država još uvijek više država Zdravka Mamića nego Zorana Milanovića. Sadašnja vlast se ne usuđuje ići na Mamića, valjda je za njih on prejak. A stvari su zapravo jednostavne: neka Zdravko Mamić kupi Dinamo ili neki drugi klub, pa nek u njemu radi što hoće, neka taj klub bude prvak sljedećih 700 godina, ali ne tako da godišnje od građana Zagreba dobiva 30-40 milijuna kuna. Zdravko Mamić je junak klijentelizma. Uz to, on je i simbol centralizacije i metropolizacije Hrvatske, u kojoj je Zagreb najbitniji, a svi drugi manje vrijedni, i to tako izraženo da već godinama klubovi iz Zagreba osvajaju titule u velikoj većini popularnih kolektivnih sportova.