Konzum radi u Beogradu, mladi iz Hrvatske idu u beogradske klubove, ali kad Robert želi postati trener Zvezde, onda je problem, ali takva je cijela moja karijera
Tko je jednom bio u njegovom društvu, ne može ne zavoljeti njegovu spontanost i iskrenost, dječačku zanesenost ozbiljna čovjeka i prije svega čovječnost s velikim »Č«.
Onda kad se uoči »boardinga« vrpolji nervozno uvlačeći dimove crvenoga Marlbora zbog straha od letenja, kad s najboljim hrvatskim nogometašima, a zapravo svojim učenicima na treninzima reprezentacije baci na dva gola i izgara za svaku loptu, kad pozitivnom zaluđenošću pasioniranoga ljubitelja najvažnije sporedne stvari prepričava poteze njegova omiljenoga nogometnoga lika, »bljedolikog« Andresa Inieste, ili nježno pripovijeda o svojim curama Vlatki, Leonardi i Roberti.
Što će od ove moje druge beogradske priče ispasti, ne mogu znati, ali maksimalno ću se truditi napraviti što je moguće više
Takav je Žuti. Robert Prosinečki. Jedan od najboljih nogometaša koje je Hrvatska ikad imala. Čovjek koji je svojim bravuroznim rolama lomio kičme najvećih suparnika na travnjacima i nedavno slamao predrasude svih vrsta kada je prihvaćao »nemoralnu ponudu« iz Beograda i postajao trener Crvene zvezde.
Kluba koji mu je sve dao i kluba kojemu je on dao svoje najbolje igračke godine. Ovo je njegova priča o velikom povratku Beogradu. Ili kao što bi na radio postaji Studija B u ranojutarnjoj emisiji Duško Radović rekao: »Beograde, dobro jutro«.
Možete li usporediti vaš odlazak iz Zagreba u Beograd kao golobradoga mladića kojega je Ćiro otjerao iz Dinama i sada kao trenera koji se hvata u koštac s prvim velikim izazovom?
– Prije svega, Beograd je danas puno veći grad nego onda. Šalim se, to su dvije različite priče koje imaju nekih dodirnih točaka. Prvi put sam u Beograd dolazio kao klinac koji želi napraviti veliku karijeru i u tome sam uspio.
Sada dolazim u Beograd kao trener na početku, koji iza sebe ima četiri godine pravoga iskustva u stožeru hrvatske A reprezentacije i želi nešto postići u tom poslu. Što će od ove moje druge beogradske priče ispasti, ne mogu znati, ali maksimalno ću se truditi napraviti što je moguće više.
Jedno je sigurno mene su sada u Beogradu ljudi zaista prihvatili na fenomenalan način. Ej, u Zvezdi su me dočekali kao Mourinha!
Ispada da su vas uvijek više voljeli i cijenili u Beogradu nego u Zagrebu?
– Može biti, iako je meni teško procjenjivati takve stvari. Ne znam samo što ja to nisam dao Zagrebu, a Beogradu jesam.
U redu, sa Crvenom zvezdom sam postao europski prvak, ali nemojte zaboraviti da sam se u Dinamo vratio kada su svi odlazili.
Dvaput smo igrali Ligu prvaka, i opet nije valjalo. Morao sam otići.
Dakle, nešto nije u redu. Evo, prije neki dan je Zdravko Mamić izjavio da sam spasio Dinamo. Možda nisam bio baš spasitelj, ali moje je skromno mišljenje da sam Dinamu dao jako puno. I? Što sam zauzvrat dobio? Jedno veliko ništa.
Ispada da su sve što sam od Zagreba dobio moje dvije curice i supruga. Sve ostalo je jedna velika prevara. Da, u Dinamu su mi ostali dužni, i to jako puno novaca. Prevarili su me finacijski i moralno.
Vjerojatno će netko poslije ove moje izjave opet reći: Nismo mi. A tko je, pitam ja vas.
* cijeli intervju pročitajte u POGLEDU, subotnjem prilogu Novoga lista
* U POGLEDU između ostaloga i pročitajte kako preživjeti 2011., što spaja Ivu Sanadera i genija Mozarta, te je li Bijelo Dugme bosansko, sarajevsko ili jugoslavensko
