RIJEKA Preminuo je Zoran Volf, rođen 1949. godine, nakon duže i vrlo teške bolesti, još jednoj riječkoj nogometnoj priči za pamćenje došao je kraj. Prolaze godine i desetljeća, ali ostaje trag koji je ovaj brzonogi i s loptom itekako duhoviti napadački majstor ostavio u dresu voljenog mu sušačkog »stogodišnjaka« Orijenta. Također i onaj pod stijenama Kantride, da bi nakon što su prošla silna desetljeća po njegovu odlasku u nogometnu mirovinu, a ostali đirevi drevnim Belvederom, pravim okruženjem za ćakule o lijepim brojnim događanjima u igri s loptom i o tolikim mu prijateljima iz mladih dana.

Ta su prijateljstva stara više od pola stoljeća odoljela zubu vremena, od onih utakmica na legendarnom Trgu, kada su dečki s Bulevarda i toliki drugi željni nogometa dolazili nadmudrivati se u malonogometnom umijeću. Konkretno od tog doba sve do danas Zoran Volf, za svih od tada do danas samo Zoki, zauvijek je ostao povezan sa Željkom Filipovićem, popularnim Filetom.

Bilo je tih događanja za pamćenje s jednog od tolikih riječkih punktova od Zameta, Turnića, preko Kozale i Staroga grada pa do Pećina. Među njima je i ono kada je poznati trener tadašnjeg drugoligaša Orijenta Ivan Đalma Marković u svojoj legendarnog »bubi« dojurio na Trg i onako silno temperamentan, kakav je već bio, pojurio ka znojnom Volfu s dekom i ogrčući ga vikao na njegove prijatelje »Jeste li ludi, razboljet će se«. Jako mu je bilo stalo da mu se ne prehladi tako nadareni, brzonogi napadač, a suparničkim je braničima pak ostajala često velika briga kako zaustaviti Volfa.

Nisu u tome uspjevali ni oni najslavniji, konkretno ni Josip »Škija« Katalinski, slavni centarhalf tadašnjeg državnog prvaka, sarajevskog Željezničara. Branič čijim je golom Jugoslavija matirala Španjolsku u Frankfurtu u majstorici za Svjetsko prvenstvo 1974. godine zaigrao je na Krimeji u društvu ostalih zvijezda momčadi Milana Ribara, a Volf mu je priredio neslanu šalu. Izveo je štos poput slavnog talijanskog napadača Pierina Pratija, iz sredine se premijestio na desno krilo ka golu prema bolnici, kada je Katalinski startao u svom stilu, Zoki je pustio loptu, istrčao s terena, a reprezentativac je »zazujao« u prazno. Dok se Volf vraćao na teren kako bi pojurio ka golu, oduševljena publika je pljeskala i »cimala« sarajevskog gosta.

Zoran Volf/Foto Arhiva NL

Bio je to potez čovjeka koji se na Krimeji naigrao u momčadi koja je tada igrala u gradskim derbijima za ulazak u Prvu ligu u društvu s imenima poput Darka Majnarića, Lucijana Celića, Atifa Lipovca, Paše Bečirbašića, Nerea Pugelja, Milana Rajovića, Lucijana Udovića, Željka Turine, Aljoše Haramije… Spomenut je i u predgovoru Orijentove monografije povodom stote obljetnice Crvenih sa Krimeje.

Kada već s Orijentom nije ušao u Prvu ligu, učinio je to nakon par godina s Rijekom. Bivši istaknuti igrač, a potom dugogodišnji uspješni trener i na Kantridi i na Krimeji, Ive Šangulin ga je u razgovorima ispred popularne Arene privolio za dolazak u momčad koja je nakon pet drugoligaških godina epskom pobjedom nad Novim Sadom (4:1) na kišom natopljenom travnjaku Kantride postala prvoligaš. Šangulin, Zvjezdan Radin, Srećko Juričić, Ivan Kocijančič, Duško Devčić, Šime Miočić, Mladen Cukon, Drago Čohar, Nikica Zupčić, Marko Vujković, Goran Kovačić, »Žabac« Silić i ostali među kojima je bio i Zoki, bilo je društvo pred vratarom Bobićem koje je pred oduševljenim navijačima trčalo počasni krug, feštalo potom u svlačionici i u restoranu kod Branka Bevande tu povijesnu pobjedu Rijeke.

Zoran Zoki Volf je bio veliki talent, uz to i dijete svog vremena, romantičar s loptom i izvan terena, čovjek koji je od malih nogo volio život i prijatelje. Takav je bio i ostao, takvog će ga pamtiti toliki koji su ga voljeli.