Da ždrijeb Svjetskog prvenstva u Kataru nije spojio Hrvatsku i Kanadu u Skupini F, Branka Šegotu bi vrlo vjerojatno i dalje nehotice zaboravljali kada bi se brojili Riječani koji su bili dio globalne smotre nogometaša. Na tom popisu donedavno se vodilo šest igrača. Mario Varglien je u Italiji 1934. godine bio sastavu domaće reprezentacije, ali nije nastupio, a Gino Gardassanich je u Brazilu 1950. imao isti status sa SAD-om.

Kada je riječ o bivšoj Jugoslaviji, legendarni Pero Radaković je 1962. u Čileu odigrao pet utakmica i zabio gol za pobjedu nad tadašnjom Zapadnom Njemačkom u četvrtfinalu, dok je Miloš Hrstić 1982. u Španjolskoj uknjižio svih devedeset minuta protiv Sjeverne Irske u Skupini 5. Konačno, u Japanu i Južnoj Koreji 2002. u reprezentaciji Hrvatske bila su dvojica Riječana. Daniel Šarić je nastupio na sve tri utakmice Skupine G, a Boško Balaban nije ulazio u igru s klupe za pričuve.

Šegota je, pak, svaki put previđen, iako je na Svjetskom prvenstvu u Meksiku 1986. igrao za Kanadu i član je Kuće slavnih kanadskog nogometa (Canada Soccer Hall of Fame) te Kuće slavnih dvoranskog nogometa (Indoor Soccer Hall of Fame). Razlog za to svakako leži u činjenici što, za razliku od ostale šestorice, nikada nije trenirao nogomet u nekom od riječkih klubova jer je njegova obitelj emigrirala u Toronto 1968. kada je imao šest i pol godina.

– Znate kako je to. Kada roditelji odluče, djeca moraju slušati. Meni je, kao tako malom dječaku, u Rijeci bilo fenomenalno. Stalno smo bili vani. Često smo se igrali kod Mrtvog kanala, znali smo svu bližu okolicu. Još nisam išao u osnovnu školu kada smo odselili u Kanadu. Prvo smo bili u Beču jer je trebalo malo vremena da se sredi sve za odlazak Toronto. Tek tamo sam krenuo u školu – kaže Šegota, koji danas živi na Floridi, u Fort Lauderdaleu.

Dvije domovine

Kakvi su vaši kontakti s Hrvatskom?

– U Rijeci imam još dosta rodbine. Volim ići u svoj rodni grad, iako se tamo puno toga promijenilo od mog djetinjstva. Pod Kaštelom 5, to je adresa na kojoj smo tada živjeli. Ta zgrada je odmah ispod sata. Vremena nisu bila sjajna, teško se živjelo, ali bili smo sretni. Sjećam se da smo stalno igrali nogomet bosi. Supruga i ja često smo u Hrvatskoj, ponekad i dva puta godišnje. Preko ljeta smo barem dva mjeseca na moru, u selu Drage. To vam je kod Pakoštana, na pola puta između Zadra i Šibenika, blizu Vranskog jezera. Moja supruga je inače iz Zagreba, pa često putujemo po cijeloj Hrvatskoj. Uvijek nam je bio prioritet na naša djeca svakog ljeta idu u Hrvatsku i nauče jezik.

Kako ste se osjećali kada je ždrijeb Svjetskog prvenstva u Kataru gurnuo Kanadu u istu skupinu s Hrvatskom?

– Ne znam, teško mi je to reći. Emotivno sam vezan za obje države, ali ipak sam rođen u Hrvatskoj. S druge strane, moram istaknuti da mi je Kanada puno dala. Drago mi je što smo zajedno u skupini i nadam se da će u nokaut fazu Svjetskog prvenstva proći barem jedna moja reprezentacija. Naravno, bilo bi idealno da se obje plasiraju u taj dio natjecanja. Kanada je u odličnoj formi i ima jako dobre mlade igrače, a to je potvrdila osvajanjem prvom mjesta u CONCACAF kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. A Hrvatska je viceprvak svijeta.

Kakvo je vaše mišljenje o hrvatskoj reprezentaciji?

– Pratim sve utakmice. Kada su dečki na svojoj razini, mogu pobijediti svakoga. Imamo nogometaše koji igraju fenomenalno u najvećim europski klubovima. Zato mi bude žao kada vidim da na nekim utakmicama nisu na istoj razini u dresu Hrvatske i gube od bezveznih reprezentacija. To me ponekad iritira i ne mogu gledati takve utakmice. Kada igraš za reprezentaciju, moraš dati sve od sebe i ostaviti srce na terenu.

Imate li svog favorita među hrvatskim reprezentativcima?

– Jako cijenim Luku Modrića, ali Ivan Perišić je igrač baš po mom ukusu. Za mene je on top nogometaš koji uvijek može zabiti gol i stvoriti opasnost. Jako mi je drag i Ante Rebić, ali nije mi jasno što se s njim događa. Jednostavno, njega netko treba protresti i objasniti mu neke stvari. Rebić ima sve predispozicije da bude veliki igrač, ali ne pruža ono što bi trebao.

Ulični nogometaši

A kako vam izgleda današnja reprezentacija Kanade, u odnosu na onu u kojoj ste vi igrali?

– Razlika je velika. Svi mi smo tada igrali Kanadi i Americi, iako je bilo dosta kvalitetnih igrača. U to vrijeme je bilo jako teško otići preko Bare i igrati u Europi. Danas ti dečki imaju puno više opcija za razvoj karijere. Alphonso Davies je u Bayernu, Jonathan David u Lilleu… Ima tu dosta zanimljivih mladih igrača. Ako ih izbornik dobro posloži, mogli bi proći skupinu. Možda bi bilo najbolje da na početku igraju malo zatvorenije, dok ne vide gdje su u toj konkurenciji. Znam da mnogi vide Kanadu kao autsajdera, ali danas je nogomet puno izjednačeniji nego prije. Nekada su velike reprezentacije rijetko gubile od manjih, a sada je to drugačije. Uostalom, Italija propušta već drugi uzastopni Mundial. Nešto takvo je nekada bilo nezamislivo. Volio bih da Kanada prođe skupinu, da dečki skupljaju iskustvo.

Vratimo se unatrag. Kako je išla vaša nogometna priča?

– Nisam igrao organizirano sve do svoje četrnaeste godine. Sve što sam do tada znao naučio sam igrajući po školskim igralištima i parkovima. Mislim da današnji nogomet pati jer je sve manje uličnih nogometaša. Sada postoje kvalitetni treneri, ali neke stvari se drugdje ne mogu naučiti. Jednom su me tako vidjeli ljudi iz lokalnog kluba talijanske zajednice u Torontu i pozvali su me da im se priključim. Tamo sam trenirao po njihovom programu, a onda su me pozvali u selekciju pokrajine Ontario. Kako sam napredovao, tako su me pratili na nacionalnoj razini, a 1978. sam sa U-20 reprezentacijom Kanade izborio plasman na Svjetsko prvenstvo u Japanu. Tijekom tih kvalifikacija me zamijetio Dragan Popović, koji je šezdesetih godina igrao za Crvenu zvezdu i Hajduku, a kasnije je otišao u Ameriku i postao trener. Tada je vodio New York Arrows, klub dvoranskog nogometa, i pozvao me na probu. Zadovoljio sam i potpisao prvi profesionalni ugovor s nepunih osamnaest godina života.

Na tom U-20 Svjetskom prvenstvu 1979. ste postigli dva gola u pobijedi Kanade nad Portugalom 3:1.

– Tako je. To mi je bilo odlično iskustvo. Imali smo jako dobru momčad i mogli smo proći u drugi krug. Međutim, Južna Koreja nam je zabila gol u završnici utakmice u skupini i ispali smo. Da smo odigrali neriješeno, prošli bismo dalje.

Kako ste se nakon toga priviknuli na život nogometnog profesionalca i igranje u New Yorku?

– Tamo mi je bilo super. Nakon što sam zadovoljio na probi odmah sam bio u momčadi. U New Yorku sam prvi put sreo Slavišu Žungula, s kojim sam i danas najbolji prijatelj. Osvojili smo tri naslova prvaka u New Yorku, a zatim smo osam godina igrali zajedno za San Diego Sockers. Žungul sada živi na zapadnoj obali Amerike, ali telefonski smo stalno u kontaktu.

Dvoranski nogomet

Neko vrijeme ste paralelno igrali nogomet i dvoranski nogomet. Kako vam je išlo to prebacivanje s jednog na drugo?

– Dvoranski nogomet je skroz drugačiji jer se igra na manjem terenu, sa špondama koje su ovalne, kao kod hokeja na ledu. Moram reći da je meni to puno pomoglo. Na malom prostoru sam naučio igrati brže i racionalnije, bez zadržavanja lopte. Jednostavno, dvoranski nogomet me tjerao da brzo razmišljam u igri, tako da sam se bez problema prebacivao na veliki teren.

Na Svjetsko prvenstvo 1986. u Meksiku ste išli kao igrač dvoranskog nogometa. U novinskim člancima iz tog doba piše da je izbornik Tony Waiters, nekadašnji reprezentativac Engleske, smatrao da zbog toga nemate dovoljno snage za jedno, a kamoli za dva poluvremena, iako su svi tvrdili da ste najbolji ofanzivni igrač kojeg Kanada ima. O čemu se točno radilo?

– Ha, to je bila njegova isprika. On je tamo puno toga pogrešno postavio. Nas dvojica se nismo slagali jer smo imali različita razmišljanja o taktici za Svjetsko prvenstvo. On je htio da igramo pressing na suparnika svih devedeset minuta, a ja sam mu pokušavao objasniti da to neće ići. Moji najjači adut su bili brzina i snažan udarac, a on je htio da non-stop trčim u tom pressingu. Naravno da mi onda ne bi ostalo dovoljno snage da pobjegnem obrani i pokažem što znam. Držao me na klupi, ali na sve tri utakmice me ubacivao u drugom poluvremenu. Protiv Francuske u 81. minuti, protiv Mađarske u 53. i protiv bivšeg SSSR-a u 64. Siguran sam da bih postigao gol da me na prvoj utakmici ranije poslao na teren. Francuzi su napadali i mi smo naprijed imali dosta prostora, a nisu me poznavali kao igrača. Uostalom, samo u tih desetak minuta sam ušao u dvije prilike.

Kakav osjećaj je kod vas izazvao taj nastup na Svjetskom prvenstvu?

– To je bio san snova. Mislim da svaki nogometaš sanja nastup na tako velikom turniru. Moja generacija je bila jako dobra i uspjela je izboriti plasman na U-20 Svjetsko prvenstvo i na ono seniorsko. Tamo je veliki doživljaj biti dio reprezentacije, a ja sam i zaigrao… Sve vezano uz Svjetsko prvenstvo je bilo posebno, počevši od okupljanja i priprema.

Kako biste opisali sebe iz igračkih dana?

– Ne želim zvučati neskromno, ali bio sam kompletan igrač. To mogu potvrditi ljudi koji su me gledali. Imao sam odličnu tehniku i sjajno sam se snalazio na malo prostoru. S obje noge sam mogao podjednako precizno pucati po golu, a imao sam sjajan udarac iz koljena. Inače sam dešnjak, ali u igri bi mi uvijek zatvarali tu stranu pa sam silom prilika morao izraditi i lijevu nogu. Osim toga, bio sam dobar skakač i stvarno sam dobro igrao glavom. Jako često se govorilo da jednim potezom mogu odlučiti utakmicu. Mislim da sam mogao igrati bilo gdje u Europi, ali, kao igrač iz Kanade, nikada nisam dobio pravu priliku.

Mjesec u Dinamu

Sredinom osamdesetih godina ste proveli neko vrijeme u Dinamu. Kako je to izgledalo?

– S Dinamom sam bio oko mjesec dana. Tada sam igrao dvoranski nogomet u San Diegu i bio sam pod ugovorom, a Dinamo nije htio platiti osiguranje za mene. Zatim sam dobio upalu pluća i moj klub iz Amerike je tražio da se vratim natrag. S Dinamom sam svakoga dana trenirao, a po noći bih, zbog vremenske razlike, telefonirao u San Diego i pitao kakva je situacija s osiguranjem. Sjećam se da su tada Zvonimir Boban i Robert Prosinečki bili juniori i nas trojica smo nakon treninga vježbali slobodne udarce s Rudijem Belinom. Htio sam se okušati u ligi bivše Jugoslavije, koja je tada bila među šest-sedam najboljih u Europi, ali stvari su se razvile u pogrešnom smjeru. Imao sam veliki ugovor u San Diegu i čelnici kluba nisu htjeli ništa riskirati, da se ne ozlijedim. Tada mi je pokojni Predrag Naletilić pokušavao srediti transfer Italiju, ali na kraju ni to nije realizirano zbog osiguranja. To su bila neka druga vremena i igračima iz Amerike i Kanade bilo je jako teško stići do klubova u Europi.

Jeste li u to doba možda razmišljali o igranju za Rijeku?

– Bojim se da bi tada to bio prekrupan financijski zalogaj za klub. Recimo, Dinamo nije htio platiti osiguranje za mene, a imao je više novca od Rijeke. Zatim, Dinamo mi je ponudio nešto više od tisuću dolara mjesečno, a u San Diegu sam zarađivao deset puta više. U to doba su igrači u Jugoslaviji dobivali stanove i premije, ali plaće im nisu bile posebno velike.

Pratite li Rijeku u HT Prvoj ligi?

– Zbog vremenske razlike između Sjeverne Amerike i Europe ne gledam utakmice, tako da to najviše pratim putem Facebook stranice kluba. Znam da je Rijeka ove sezone bila kandidat za naslov prvaka, ali posustala je u završnici sezone. Mislim da bi se mogla ponoviti 2017. godina, ali za to treba napraviti momčad koja će kvalitetom biti na razini one šampionske.

Je li vam žao što nikada niste zaigrali u Europi?

– Naravno. Uvjeren sam da bih uspio, pogotovo u nekom većem klubu. Cijelu karijeru sam proveo u klubovima gdje bismo glavni igrači bili ja i još netko, tako da sam dobivao jako puno batina na svakoj utakmici. Jednostavno, suparnička momčad je uvijek znala na koga mora obratiti pažnju. Tada su u Europi svi veći klubovi imali barem pet-šest važnih igrača, i zato mislim da bih prosperirao u takvom okruženju. Imao bih više prostora, više vremena i kvalitetne suigrače koji bi me gurali u prilike.

U vašoj biografiji piše i da ste se 2004. okušali kao trener. Zbog čega ste odustali od tog posla?

– Nekoliko godina sam vodio mlađe kategorije Croatije iz Clevelanda, ali sam digao ruke od toga. Jednostavno, ne volim politiku i guranje raznih osobnih interesa. Vodstva klubova često se pokušavaju miješati trenerima u posao, a tu su i roditelji, koji su uvjereni da njihovo dijete mora igrati. Ne volim takve stvari, pogotovo kada se javljaju ljudi koji ne nemaju pojma o nogometu. Zato sam se radije maknuo i pustio druge da to vode.

Akademija Branko Šegota

Od ove godine na malonogometnoj mapi Hrvatske postoji i momčad pod imenom Akademija Branko Šegota.

– To su moji iz sela napravili prije tri-četiri mjeseca. Zvali su me, rekli mi da su osnovali tu ekipu i pitali su imaju li moju potporu. Potvrdno sam im odgovorio, a dalje ćemo razgovarati kada ovog ljeta dođem u Drage. Moja mama je iz tog sela. Tata je iz Jablanca, a našli su se u Rijeci. Na moru sam i upoznao svoju suprugu, koja je porijeklom iz susjednog sela – objašnjava Šegota.

Na korak do NFL-a

Amerikanci su sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća izmjerili da udarac Branka Šegote leti brzinom od 78 milja na sat, što iznosi oko 126 kilometara na sat. Zbog toga mu je, prema pisanju tamošnjih medija iz tog doba, stigla ponuda NFL momčadi Miami Dolphins da se prebaci u američki nogomet i postane »kicker«.

– To je točno. Kontaktirali su i pitali jesam li zainteresiran, a ja sam pristao. Međutim, Don Shula, koji je bio glavni trener Dolphinsa od 1970. do 1995. godine, nije se složio s tim. Tada je rekao je da nisam došao kroz njihov sustav, i tako je ta mogućnost otpala – prisjeća se Šegota razdoblja kada je bio na korak do NFL-a.

Biografija

Branko Šegota rođen je 8 lipnja 1961. godine u Rijeci, a profesionalnu karijeru je od 1978. do 1997. proveo u klubovima iz Kanade i SAD-a, igrajući nogomet (Montreal Castors, Rochester Lancers, Fort Lauderdale Strikers, Golden Bay Earthquakes, Toronto Blizzard) i dvoranski nogomet (New York Arrows, Fort Lauderdale Strikers, San Diego Sockers, St. Louis Storm, Las Vegas Dustdevils, Baltimore Spirit). Njegovo ime bilo je sinonim za uspjeh.

Naime, Šegota je i danas rekorder po broju osvojenih naslova prvaka u dvoranskom nogometu. Šest ih je uzeo sa San Diego Sockersima i tri s New York Arrowsima u MISL-u te jedan s Las Vegas Dustdevils u CISL-u. Osim toga, s 463 gola i 378 asistencija u 403 utakmice drugi je najproduktivniji igrač u povijesti MISL-a, iza Slaviše Žungula, koji je u 423 utakmice uknjižio 652 gola i 471 asistenciju.

U razdoblju od 1980. do 1988. zabilježio je dvadeset nastupa za reprezentaciju Kanade, postigavši pri tome tri gola. Zbog svojih dostignuća je 2002. primljen u Kuću slavnih kanadskog nogometa (Canada Soccer Hall of Fame) te 2011. u Kuću slavnih dvoranskog nogometa (Indoor Soccer Hall of Fame).