Dalmacija je oduvijek bila vrelo zanimljivih i uspješnih trenera. Ako ljude danas pitate za tri najveća, svatko tko iole prati nogomet k’o iz topa će odgovoriti: barba Luka, Biće i šjor Ivić. Luka Kaliterna, Ante Mladinić i Tomislav Ivić. Od petka sva trojica su otišla u povijest, jer je umor i posljednji među njima, Tomislav Ivić.

Biće Mladinić ostati će upamćen kao veliki tvorac igrača, čovjek koji je na neki način ustrojio omladinske pogone kakvi danas funkcioniraju u modernim klubovima. Barba Luka Kaliterna bio je filozof i sociolog zelenih terena, čovjek koji je znao život preslikati na nogomet i obrnuto. Za razliku od njega, Tomislav Ivić je bio metodičar i matematičar.

Da, možda ne bi svi to pomislili za njega, ali Ivić je velikim trenerskim imenom postao jer je užasno matematički razmišljao.- Tjerao nas je da na 45 metara držimo obrambenu liniju, prvi u svijetu, Beckenbauer je u to vrijeme još visio na 25 metara kao libero. Znali smo i po 20 ofsajda namjestiti u jednoj utakmici, pričao mi je davno Mišo Krstičević, koji je u Ivićevom Hajduku igrao zadnjeg veznog. Toliko davno da je Ivić taman bio osvojio Intekontinentalni kup s Portom i da sam još uvijek imao problema s razumjevanjem ofsajda. Ali sam imao sreće da je Krstičević držao kafić desetak metara od ulaza u moju zgradu, pa smo mi balavci stalno nešto visili tamo, “da nam Mišo nešta kaže”. I on me je prvi upoznao s Ivićevom matematičnošću.

Godinama nakon toga čuti ću za primjer iz PSG-a, kada je u jedan dan Ivić preprorodio ekipu. Doslovno u jedan dan. Ekipa je bila sjajna imenima, poput Sušića i Fernandeza, ali je imala problem da je u poznim nogometnim godinama i da ih drugi klubovi lupaju na snagu. Pa je Ivić došao na teren, pozvao domara i kazao mu da linije igrališta na Parku prinčeva skrati na najmanje dopuštene vrijednosti po pravilima. Preko noći je PSG postao dominantan na svom terenu, gdje su njegovi znalci znali koristiti mali prostor, a fizički jake ekipe nisu imale mjesta da se razmašu.

Proći će još par godina pa da se zateknem u društvu koje je očevidilo velikom Hajduku s kraja sedamdesetih, najvećem projektu Tomislava Ivića. Danas kruže razne priče o toj ekipi, ponajprije romantično obojane o velikom znanju i tehnici. A istina je da je taj tim do najvećih uspjeha stizao radom i treningom. Tvrde ljudi da Boro Primorac u onoj mitskoj utakmici protiv Hamburgera nije imao tako loš dan da bi Hajduk tada sigurno uzeo titulu prvaka Europe. Jer igrali su drugačiji nogomet od svih drugih, recimo kao Barcelona danas. Ali, dok Barca melje kratkim pasom i velikom trkom bez lopte, Hajduk je ubijao visokom obranom, brzom distribucijom lopte i ponavljanjima. Jer, to je Ivićevo objašnjenje bilo, ponavljanja i automatizam dovode do uspjeha. Krstičević do Jerkovića, Jerković na stranu izbacuje Šurjaka, Šurjak probija i na prvoj stativi gađa Žungula. Svi su znali da će se to odigravati, ali nitko nije imao lijeka, koliko se god obrana žestoko postavila, akcija je bila toliko automatizirana i ponavljana da bi kad tad u 90 minuta dovela do gola. 

Mnogi će igrači iz tog doba kazati kako je baš Tomislav Ivić bio onaj koji će ih svojim treningom, ali i pojašnjenjima nogometa dovesti na najviše grane u karijeri. Malo je znano da je Ivić “odgovoran” i za Niku Kranjčara i njegov razvoj. On je tadašnjeg Hajdukovog trenera Zorana Vulića nagovorio da Kranjčara stavi na lijevog veznog. Do tada su Niku gurali svugdje, od napada preko polušpice do zadnjeg veznog. A Ivić je pojasnio: u napadu ne može igrati jer nema igru leđima prema golu, što mu smeta i za polušpicu; kao zadnji vezni bi bio zagušen protivničkim igračima i koštao bi ga spor start kojeg ima; na lijevom veznom ima dovoljno prostora, dugom loptom koju ima može prebacivati strane kad poželi, a i pas igra je bolja kad je na kontra-strani od noge kojom igra. Dalje je sve bilo kao po špagi, Kranjčar je danas gotovo nezamisliv na bilo kojoj drugoj poziciji.

Pisati statistike o Iviću i njegovih sedam ligaških naslova, sedam kupova , Interkontinetalnom kupu i europskom Superkupu bilo bi suvišno. To se lako pronađe, a onaj tko prati nogomet ionako većinu toga zna. Možda tek napomenuti kako ga je La Gazetta dello Sport proglasila najboljim trenerom prošlog stoljeća. Tako da nije bio samo glavni u svom dvorištu, Europa ga je znala. I za ne sumnjati je kako je nekima i u Portu danas teško, jer i tamo Ivića bilježe kao svog trenera.