U bijelom »Sevillinom« dresu u kojem je ispisao povijest kao prvi Hrvat s osvojenim trofejom otkad je natjecanje promijenilo naziv (Srna je osvojio Kup UEFA), zlatnom kolajnom oko vrata i impozantnom srebrnom statuom u rukama. Eh, kako li su samo ponosni bili tata Luka, mama Kata, brat Dejan, sestra Nicol i supruga Raquel, ali i mnogobrojni prijatelji koji su na kušnju stavili snagu Ivanovih bicepsa ne bi li na zaslonima njihovih mobitela i fotoaparata osvanula baš idealna fotografija koja će još dugo krasiti »radne površine« tih tehnoloških čudesa. »Ajde još jedna s medaljom, nemoj iz profila, daj još mene s peharom, možda još jedna kako grizem medalju…« I onda ispočetka. Potrajalo je. Ivanov zarazni dječački osmijeh bio je na svakoj fotografiji. Kod njega i ne može biti drukčije.

Sve za najbliže

   – Ivan je takav, sve će napraviti za svoje najbliže. Drago mi je da je poslije svih ovih velikih uspjeha u njegovoj nogometnoj karijeri ostao isti kakav je bio dok svega toga nije bilo. Nije digao nos kao neki drugi nogometaši koje je slava pokvarila, na to sam kao njegov otac najviše ponosan, a naravno da mi je drago da je moj sin kao kapetan »Seville« podigao ovaj trofej – kazivao je Luka Rakitić prije negoli je iskreno čestitao i srdačno se izgrlio s još jednim junakom seviljskoga slavlja u Torinu, nesavladivim portugalskim vratarom Betom, koji je produžio »Benficino« europsko prokletsvto. Osam uzastopnih finala bez trofeja. Da se ubiješ. Tako je, međutim, to u nogometu. Jedni slave, drugi tuguju… A slavlje je za »Sevillu« moglo početi onoga trenutka kada je u četvrtoj seriji udaraca s bijele točke Kevin Gameiro neobranjivo zatresao mrežu slovenskoga vratara Jana Oblaka, a tribina iza spomenutoga gola proključala od usijanja. Dok su njegovi suigrači jedni drugima poletjeli u zagrljaj, Ivan Rakitić srušio se na koljena, glavu prekrio rukama i jedno vrijeme ostao sam u svojim mislima. Onda je ustao, pogledao prema nebu i s lica počeo brisati suze radosnice koje su nezadrživo tekle dok se organizam bezuspješno borio s poplavom emocija…

   – Ne mogu opisati taj trenutak, noge su mi se odsjekle, nisam znao što raditi, ostao sam bez teksta. Svatko drukčije proživljava neke stvari. Što mi je bilo na srcu? Da budem iskren, samo sam razmišljao o svojoj kćeri Althei koja je ipak bila premala da bi bila s nama u Torinu. Evo, možemo joj poručiti da je tata uspio – govorio je Ivan poslije veličanstvene utakmice tijekom koje je bio najbolji pojedinac prema visokim UEFA-inim kriterijima.

   – Stvarno, toliko sam emotivno proživljavao ovu utakmicu da sam na kraju više bio iscrpljen psihički nego fizički. Moram se zahvaliti dragom Bogu, suigračima i navijačima. Zaslužili smo ovo, puno smo se trudili da bismo slavili ovaj uspjeh. Dug je bio put do ovog finala, kad smo već stigli tako daleko lijepo je da smo na kraju osvojili trofej. Mislim da je za vas novinare utakmica bila zanimljiva bez obzira na to što u osnovnom dijelu i u produžecima nije bilo golova. Imali smo i mi svojih prilika, imala ih je i »Benfica«, rezultat je komotno na kraju mogao biti 3:3. Jedanaesterci? Nemojte misliti da smo imali više sreće, radili smo mi puno i na penalima, bili smo mentalno vrlo jaki… Hvala Bogu, sve je prošlo dobro. Moramo se zahvaliti našem vrataru Betu, drugi put nas je ove sezone izvukao na jedanaestercima.

   Ivan je trebao biti peti izvođač. Nije dočekao…

Autogram

– Možda mi suigrači nisu vjerovali, ha, ha, ha… Bio sam spreman opaliti, ali suigrači su riješili sve prije toga. Isto dobro, ha, ha… Najvažnije je da smo osvojili trofej, a znali su oni da bi kapetan zabio peti da je trebalo.

   Netko je iz publike dobacio hrvatsku trobojnicu, a točno u 23 sata i 49 minuta predsjednik UEFA-e Michel Platini uručio je Ivanu Rakitiću trofej koji je uskoro završio visoko u zraku, a tisuće srebrnih papirlitosa obasjale nebo nad Torinom. Sa službenog se razglasa prolomila himna »Seville«, a iza gola gdje je netom ispisana povijest kluba zavijorili šalovi ponosnih Andalužana. Kad se opet spustio do travnjaka Ivan je zagrlio trenera Unaija Emeryja i zajedno s njim trofej odnio pokazati najvjernijim navijačima. Trenuci za pamćenje. I vječno prepričavanje.

   – Što je šapnuo Platini? Čestitao mi je, poslije sam mu se potpisao na loptu jer je to želio. A zastavu je bacio kum Keto, on je uvijek pri ruci što god mi treba. Ma… Uživao sam u slavlju, a još ćemo uživati. »Sevilla« je ove sezone napravila velik iskorak, startali smo nešto lošije, a onda osvojili europski trofej. Da samo možete osjetiti to ludilo u Sevilli koje prirede naši navijači kad se slavi uspjesi kluba… E, to se zove prava fešta. Ludnica.

   Ivan sinoć o tome nije želio govoriti, ali sve je ukazivalo na silno emotivan rastanak od suigrača, trenera, navijača i grada u kojemu je zasnovao obitelj i odigrao najbolju sezonu u karijeri. Sevillu će pamtiti po dragim uspomenama, ali pred njim su novi izazovi… Da, »Real Madrid«. Gotovo sigurno.

Novi izazovi

– Ne želim moju karijeru pamtiti samo po ovom trofeju, želim biti još boji, osvajati još više. Vjerujem u sebe, znam da je trud koji ulažem jedini ispravan put. Naravno da sam ponosan na sve ono što sam dosad napravio, ali želim još više ovakvih finala, ovakvih veličanstvenih utakmica i pobjeda. Svi mi treniramo i odričemo se radi ovakvih stvari. A budućnost pustimo još neko vrijeme ili kako bi neki rekli… Ne budite me.

   Tako je bilo u »Romantiku« s Ivanom Rakitićem. Vječnim nogometnim romantikom. Momkom velika srca i duše. I velikim nogometašem. Imat će Sevilla za kim plakati.