RIJEKA Zlatko Kranjčar će u Rijeci 22. prosinca odjenuti kockasti dres hrvatske reprezentacije i s kapetanskom vrpcom oko ruke predvoditi momčad koja će se suprotstaviti veteranima HNK-a Rijeke u božićnoj humanitarnoj utakmici koju organizira Sportplus s ciljem prikupljanja sredstava domovima za nezbrinutu djecu Primorsko-goranske županije, a kojom će se zapravo obilježiti dvadeseta obljetnica druge međunarodne utakmice hrvatske nogometne reprezentacije protiv Rumunjske u Rijeci 22. prosinca 1990. godine. Cico je te subote odigrao drugu i posljednju utakmicu u kockastom dresu i pogotkom Rumunjima zaključio bogatu igračku karijeru. 

– Radujem se što ćemo obilježiti taj veliki događaj za Rijeku i Hrvatsku, ali i datum koji će u mom nogometnom kurikulumu zauvijek ostati zapisan zlatnim slovima, kaže Zlatko Kranjčar.

 - To su dvije velike utakmice u mojoj karijeri, ona 17. listopada u Zagrebu protiv SAD-a kad smo igrali prvu, povijesnu utakmicu protiv SAD-a, ali i ona riječka 22. prosinca kada sam postigao prvi i zadnji pogodak za Hrvatsku. Međutim, ta je utakmica u Rijeci zapravo bila početak okupljanja reprezentacije koja će u godinama što su slijedila napraviti sjajna rezultatska dostignuća. Ovo podebljajte masnim slovima: ja sam poslije te utakmice na Kantridi s Rumnjima rekao da će ta generacija napraviti fenomenalne rezultate. Ta je moja rečenica negdje i zapisana.

Cico se vratio dvadeset godina unazad.

– Normalno smo se okupili kao i uoči svake druge utakmice, tri dana ranije stigli smo u Opatiju, odjseli smo u hotelu Ambasador. Organizacija je bila odlična, Kantrida je bila dobro popunjena. Bili smo sretni kao i Riječani, a igrali smo protiv Rumunjske koja je tada bila jedna od najboljih europskih reprezentacija. Meni je bilo osobito zadovoljstvo igrati te utakmice, jer sam na zalasku karijere dobio priliku postati prvi kapetan hrvatske reprezentacije, postići jedan od prvih pogodaka i završiti karijeru. Ima li ljepšeg igračkog kraja?

I danas se vrlo dobro sjeća pogotka na Kantridi.

– Bio je ubačaj iz kuta, netko od Rumunja odbio je loptu na polukrug šesnaesterca, a ja sam iz prve lijevom nogom, s otrpilike sedamnaest, osamnaest metara  poluvolejom plasirao loptu u vratarem desni kut. Dakle, bez obzira što sam bio dešnjak, nitko mi ne može reći da mi je lijeva bila samo za ući u tramvaj, ha, ha… Je, to je svakako jedan od najdražih pogodaka u mojoj karijeri. Uz nekoliko onih u onoj čuvenoj 1982. godini kad sam s Dinamom postao prvak. Jesam li u formi? Svaki dan joggiram, evo popio sam samo jednu čašu vina, nikad nisam bio spremniji, ha, ha…