Nogometaši Rijeke odlučili su se za život – samostan. Jučer su objavili »silenzio stampa« za neke medije (i novinare), pristupili monaškom crkvenom redu trapista, poznatom po proizvodnji piva i sira (trapista), ali i – šutnji.

Šutnja kao potreba da bi se moglo slušati i čuti kod trapista, dok je kod nogometaša revolt na »jal i mržnju prema klubu u tekstovima koji su plod mašte…«. Nazdravlje! Odsad će poput trapista »moliti i raditi« i tako predsjednika Komena riješiti svih financijskih problema.

Možda je uvod u ovaj komentar i neozbiljan, ali prikladan odluci o selektivnom »silenzio stampa«. Jer, ništa još nisu napravili da bi se mogli kočoperiti, a nikome ne mogu oduzeti pravo na mišljenje, ma koliko ono bilo – nestručno. Kao što poštujem pravo igrača i stručnog stožera na – šutnju. Više nego novinara, to je problem Kluba! Izazivanje kaosa, dolijevanje ulja na vatru koju su sami zapalili.

»Silenzio stampa« (medijska šutnja), nije »riječki izum«, prvi ga je uveo Enzo Bearzot, izbornik Italije na Svjetskom prvenstvu 1982. godine. Nezadovoljan kritikama medijima je zatvorio vrata i – osvojio naslov svjetskog prvaka. Sve zločeste novinare natjerao na slapove hlavospjeva. Pretpostavljam, budući da je riječ o zrelim ljudima, da su i nogometaši Rijeke (sa stručnim stožerom), na taj način preuzeli odgovornost i odsad ćemo uživati u dobrim igrama i pobjedama. Govorit će, navodno, samo na press konferencijama.

Bit će veselo kada krene lavina neugodnih pitanja. Sljedeći očekivani potez je – revoltirano napuštanje press konferencije!

Igrači su pokazali karakter, sa strukom napravili čvrsti obrambeni blok kao psihološku pripremu za utakmicu u Kranjčevićevoj. Valjda će netko i zabiti poneki gol i tako pokazati da imaju – »jaja« i na terenu, a ne samo kada se bore za svoje interese. Dobro je da su detektirali krivca za sve svoje probleme, ako su novinari (pojedini), izvor svih zala, sve je riješeno. Kako bi rekli treneri koji imaju problema u svojim ekipama…

Vodovod donosi vodu u domove, novine imformacije… Ponekad pretjerujemo, postajemo klupska oglasna ploča, ali obveza je to prema čitateljima i navijačima. Nismo gladni mišljenja nogometaša, posao je to, poput poštara. Sluge smo čitatelja. Silenzio stampa je u ovoj situaciji – miniranje kluba. U koji se zaklinju. Uz konstataciju da je ponekad bolje da govore, igrači i treneri, nego da novinari donose svoje zaključke. Naravno, mislim poslije poraza i neprobavljivih utakmica.

Ne, nikakva osuda, nogometaši Rijeke su vjerojatno dobro izvagali što donosi takva odluka. Preuzeli su težak teret, uvjereni da će govoriti na zelenom travnjaku. Na radost i veselje navijača i – novinara. Ali i Uprave kluba na čelu s predsjednikom Robertom Komenom, kojemu se, barem na papiru, zaklinju na odanost i vjernost.

U godinu dana (prošla i ova sezona), ovo je drugi »silenzio stampa« (za određene medije). Možda to govori više o nogometašima Rijeke, nego o novinarima. Osobno, u 38 godina Kantride, nisam imao takvih iskustava. Ne znam jesam li na crnoj listi, nebitno, jer je moja novina! Dakle, u paketu.

Neka silenzio stampa bude mobilizacija, a ulica pjesnika – inspiracija za prvu prvenstvenu pobjedu na gostovanjima. Dijalog ćemo nastaviti nakon toga. Radi vašeg mira!

Odoh na malo trapista i hladno pivo!