RIJEKA  U danima kada preostali požutjeli listovi otpadaju s grana, s bogate krošnje riječkog nogometa otpao je još jedan list, shrvan teškom bolešću preminuo je Raul Žiković, rođen 1947. godine, igrač koji je godinama izazivao poštovanje i divljene brojnim ljubiteljima najpopularnije loptačke igre na brojnim terenima našega kraja. Centarhalf po vokaciji, nabijen znanjem i temperamentom, davao je ton igri svim obranama u kojima je igrao isto kao što je bio rođeni lider momčadi, veliki autoritet suigračima, čovjek za »skidanje šešira« kako gledateljima, tako i ljudima na klupi, među inima i nezaboravnoj »alfi i omegi« onog Konstruktora, Slavku Kneževiću, popularnom Joletu. Naigrao se za momčad nezaboravnih romantičara s Omladinskog s brojnim slavnim suigračima, koji su na tadašnjem lešu mogli »opaliti ševu« i najkvalitetnijim suparnicima.

Kao kroz film lete samo neka od tih imena, recimo Bračanov, Skala, »Maca« Tomić, Manzin, Marković, Crnalić, Paškoto, Grbac, Zupčić, braća Jasmin i Zlatan Ramić, Pavlov, Prizmić, Milivojević, braća Mile i Marin Tabar, uostalom i Joletovi sinovi Cimprijan i Vjeko, oni i toliki drugi su redovito priređivali predstave za sladokusce, štoseve s loptom koji su se se danima prepričavali. Raul, koji je kasnije igrao i za Klanu i Grobničan, a kasnije zaigrao i u Švicarskoj, dio je slavne riječke obitelji. Otac Angelo je jedan od najcjenjenijih trenera u povijesti nogometaša Rijeke, čovjek koji je uz ostalo radio sa Stojanom Osojnakom, koji je u konkurenciji tolikih sjajnih stručnjaka do danas najdraže trenersko ime onim najstarijim navijačima kluba s Kantride. U poznijim se godinama prihvatio rada s mladima, pod njegovom paskom stasala su tolika slavna imena. Raulov brat Boris, Učo, je također bio dugogodišnji zapaženi nogometaš.

– Bili smo dugogodišnji prijatelji. Volio je nogomet, a pogotovo svoju obitelj. Imao je veliku ljubav prema nogometu, ali i prema svome gradu. Recimo, bio je u Švicarskoj, ali nije mogao ostati tamo jer ga je vukla želja za povratkom u njegovu Rijeku. Na koncu konca, rođen je u centru grada. Vodio je brigu o svojim najbližima, sretan je pogotovo bio u posljednje vrijeme kada je dobio unuka i eto sada je morao otići od teške bolesti, jako nam je žao – kaže Drago Čohar, jedan od tolikih istaknutih ovdašnjih nogometaša, uz ostalo zapaženi igrač, trener i funkcioner Rijeke. – Bio je igrač protiv kojega nitko nije volio igrati jer je bio žestok, ali i veliki znalac. Ali, igrao je pošteno. Imao je nesreću što njegov otac Anđelo, tada trener Rijeke, nije ni pomišljao brata mu Uču i njega ubaciti u momčad. Inače, Anđelo je bio izvanredan trener. Dojma sam da je u ona doba momčad vodio on, a ne Osojnak jer je ovaj prvi bio pravi natjecateljski trener. Žikovići su rijetka riječka obitelj s dva sina i ocem tako istaknutima u nogometu. Igrao sam s Učom, a s Raulom nisam, a nisam volio ni igrati protiv njega. To stoga što je bio korektan, ali i nemilosrdan prema suparniku. Ostat će vječito u uspomenama, često smo bili skupa u našem kafiću, gdje je nogometno društvo. Kada smo mi igrali, kritizirali su nas, a onda je došlo vrijeme kada smo i mi mogli kritizirati druge. Raul je jedna od legendi riječkog nogometa koja je igrala u više klubova.