Rudi Belin/Foto PIXSELL
Svjedoci njegove karijere kažu da je Belin bio izvrstan tehničar koji je mogao igrati na više pozicija u obrani i veznom redu
povezane vijesti
ZAGREB Rudi Belin je prošlog ponedjeljka, dan prije svog 83. rođendana, otišao u dobra spominjanja, kao jedan od rijetkih nogometaša koji su za života stekli status legende nekog kluba, u ovom slučaju Dinama. Suha statistika kaže da je u razdoblju od 1959. do 1970. godine uknjižio 410 deset utakmica u modrom dresu, s time da je na 270 službenih postigao 44 gola. Zadnje četiri godine karijere proveo je u belgijskom Beerschotu, a za reprezentaciju bivše Jugoslavije odigrao je 29 utakmica, zabivši pri tome šest golova.
Belin s Dinamom nije postao državni prvak, ali ta generacija ispisala je modru povijest 1967. godine kada je osvojila Kup velesajamskih gradova, eliminiravši Spartak iz Brna, škotski Dunfermline, rumunjski Dinamo Pitesti, Juventus, Eintracht iz Franfurta i Leeds. Statistički podaci govore i da su Modri u tom razdoblju osvojili i tri Kupa bivše Jugoslavije te da je Belin tijekom trenerske karijere u tri mandata bio trener udarne momčadi kluba iz Maksimirske 128 i izbornik Iraka 2002. godine.
Ovacije u Splitu
Belin je fenomenalno izvodio jedanaesterce i slobodne udarce. Štoviše, oni koji su ga gledali uživo tvrde da je za njega slobodnjak u zoni šuta predstavljao pola gola. Belin je igrao nogomet u doba kada su kamere bile rijetki gosti na stadionima, i zbog toga je danas gotovo nemoguće pronaći snimke njegovih bravura, a nije tajna da pripadnici starijih generacija vole »pošećeriti« svoje uspomene. Ovdje, međutim, stoji svaka riječ o njegovom umijeću. Jednostavno, svi oni koji su ga gledali reći će u zarez isto, da je je Rudi Belin bio velemajstor za jedanaesterce i slobodne udarce.
Sve to potvrđuju i medijski izvještaji sa svečanog otvaranja rasvjete na splitskom Starom placu, s kraja travnja 1970. godine. Tada je Hajduk ugostio moćnu Benficu (1:1), jednu od najjačih svjetskih momčadi tog doba, predvođenu legendarnim Eusebiom. Budući da se radilo o prijateljskoj utakmici, Splićani su kao pojačanja pozvali Belina te Duška Bajevića iz Veleža i Iliju Petkovića iz OFK Beograda. Takva praksa bila je uobičajena za to doba.
Bio je igrač koji se kao zvijezda ponašao isključivo na travnjaku, izvan njega ovaj je hrvatski Beckenbauer bio izuzetno tih i samozatajan
Benfica je povela u 35. minuti golom koji je potpisao Jose Torres, a trideset tisuća gledatelja prve noćne utakmice u Splitu palo je u trans sredinom drugog poluvremena, kada je dosuđen jedanaesterac za Hajduk, nakon što je Humberto Coelho igrao rukom u svom šesnaestercu. Izvođenje najstrože kazne u 65. minuti prepušteno je gostu, s razlogom. Naime, izvještaji s te utakmice kažu da je Belin, po običaju, poslao loptu u jednu, a vratara u drugu stranu. Tada je u Splitu ovacije doživio jedan od najboljih Dinamovih igrača svih vremena.
Popularnost
Svjedoci njegove karijere kažu da je Belin bio izvrstan tehničar koji je mogao igrati na više pozicija u obrani i veznom redu. Dodaju i da su ga krasili odličan pregled igre i precizne duge lopte, one za koje se kaže da imaju oči. Iako je karijeru proveo u obrani i defenzivnom dijelu veznog reda, Belin nije radio puno prekršaja, zbog čega su ga mediji tog doba prozvali nogometnim džentlmenom. Inače, u definiciji tog izraza stoji da je riječ o osobi finog odgoja, lijepih manira i pristojnog ponašanja, koja poštuje bonton i pokazuje poštovanje prema drugima, osobito slabijima od sebe.
Stoga nije ni čudno da je Belin uživao nesvakidašnje veliku popularnost. Štoviše, i dan danas važi za jednog od najomiljenijih Dinamovih igrača svih vremena. Jednom zgodom Belin je citirao riječi kojima bi ga majka ispratila na svaku utakmicu: »Sine, pazi kako igraš, sutra moramo izići na ulicu.«
Rudi Belin i Pele
Majstor kojeg su navijači nosili do Trga»Ljepše mi je o onima pričati nego neke od ovih gledati«, kaže pomalo melankonično neki stariji ljubitelj nogometa onom mlađem kojem su već pune uši prepričavanja poteza asova čije majstorije nikada nije ni vidio. Jedan od tih majstora je i Rudi Belin, za vojsku navijača i brojne prijatelje samo »Rudač«. Sedamdesetih godina tadašnji čitatelji tiražnih Sportskih novosti izabrali su ga uvjerljivo za najboljeg nogometaša Dinama svih vremena. Bio je igrač koji se kao zvijezda ponašao isključivo na travnjaku, izvan njega ovaj je hrvatski Beckenbauer bio izuzetno tih i samozatajan. Na utakmici je djelovao kao da se rodio s dirigentskom palicom, njegova dodavanja bila su teledirigirana, dolazeći iz pozadine bio je i vješt dribler. Što tek reći o slobodnim udarcima, kada bi stao pred »živi zid« navijači su odmah smatrali da je to »pola gola«. Uspomene na to osvježio je Belin i kao veteran ranih 80-tih u susretu riječkih novinara s onim zagrebačkima koje je pojačao, tada je na igralištu Naprijeda u Hreljinu u svom stilu, s tek dva, tri metra zaleta pucajući protiv bure pogodio prečku nemoćnog Ante Bobića koji se iznenađen mogao upitati »Što je ovo?«. Belin, duša i srce najslavnije momčadi u povijesti Dinama, sastava u kojem je bio i Crikveničanin Marijan Brnčić, one koja je 1967. osvojila Kup velesajamskih gradova, potonji Kup UEFA, prvo je poput Zica zabio Juventusu u četvrtfinalu (3:0 za Modre), a nezaboravan je jedanaesterac kojeg je mrtav-hladan realizirao u 102. minuti za 4:0 kada je preko Eintrachta sastav Branka Zebeca ušao u finale. Tko je mogao zaustaviti razdragane navijače, digli su Belina i »Štefa« Lamzu, na ramenima ih nosili do Trga. U tri navrata je u kraćim epizodama bio trener Modrih, kao nježnija duša, nije imao srca nekom od igrača reći kako nije među petnaestoricom, koliko ih je tada ulazilo u zapisnik. (I. D.) |
