Bitka s vlastitim demonima u životu je obično unaprijed uzaludan posao. Čak i kad se čovjeku učini da ih je potisnuo u defanzivu, dočekaju ga na prvoj krivini i podsjete da borba još nije, i nikad neće biti dobijena do kraja.

U životu, međutim, postoje i druge stvari.

Kažu da je Manchester industrijski grad. Ne znam, ali nikad neću zaboraviti prašinu koju sam gutao tog lipnja, prije 15 (ej, petnaest!) godina, hodajući kilometrima od Old Trafforda do centra grada.

 Mlad, razočaran i lud. Jedna Hrvatska koja je bila debelo zrela za titulu prvaka Evrope u nogometu upravo je ispala sa Eura, a utjeha nije bila, ni blizu, u lošem otočkom pivu ili otočkim ženama.

Leif Sundell je upravo brutalno opljačkao Ćirine vatrene i ništa nije bilo ravno količini razočaranja koja je nadirala sa svih strana.

Negdje pred ulazak u centar grada, nakon nekoliko sati usiljenog solo marša, sreo sam grupu veselih momaka čudnog naglaska.

Sve im je bilo jasno, otprve (možda zbog kockastog dresa kojeg sam nosio?). Kao i riječi ujtehe: Prijatelju, što da tek mi kažemo, mi smo Škoti… Nekoliko tura kasnije, Svemir je izgledao ipak mrvu milostivije, ali, rana… rana je ostala.

Naredne dvije godine.

Jer, došao je Lyon. Četvrtfinale svjetskog prvenstva u nogometu. Jarni, Vlaović i Šuker. Nije bilo suca koji je ovaj put mogao pomoći Njemcima.

 Tako obično i bude u utakmicama koje gubiš sa 0:3… Slike iz Manchestera odjednom su dobile novi okvir. Bile su samo uvertira u najveću noć hrvatskog sporta, i, nemojmo se zajebavati, hrvatske države ikad. Tri-nula kontra “Danke Deutschland”?

Tu noć, taj 4. srpnja 1998. godine, dok su nam prijatelji plakali na ramenu (i mi njima, jasno), pamtit ćemo do kraja vremena. Jer to je bila noć kad smo duhove Manchestera zakopali u puku uvertiru francuskog happy enda. I danas, kad pogledam jebeno očiti faul Mathiasa Sammera nad Nikolom Jerkanom pred centaršut koji je ’96. odveo Hrvatsku, sjajnu Hrvatsku, u poraz, samo se nasmiješim. Jer mi pred oči odmah dolazi Jarnijev ushit, ili Vlaovićevo klimanje glavom iz Lyona, dvije godine poslije.

Prater je od sinoć u istoj ladici.

Taj osjećaj, taj žal, još mi jasno odjekuje u kostima. Žal za prokletim ofsajdom, koji je spriječio inače sjajnu loptu Rakitića u for napadačima za 2:0 i stilski zaključen završetak posla sa Turcima u četvrtfinalu Eura 2008. godine, čiji je se jedini logični kraj vidio u finalu Španjolske i Hrvatske.

Od tad, od te podignute zastavice, Španjolska je uzela titulu europskih i svjetskih prvaka i istaknula ozbiljnu kandidaturu za najbolju nogometnu reprezentaciju svih vremena.

A Hrvatska; Hrvatska je ostala u tom Beču, te 2008., na tom karikaturalno nabijenom slobodnjaku i lopti po kojoj je očajnički opali Semih Senturk, par sekundi prije kraja utakmice.

Do sinoć.

Za razliku od života, nogomet je neusporedivo pravednija igra. Svako malo je, naime, nova utakmica.

 Isitina, bečka rupa bila je duboka goleme tri i po godine, ali, recite mi, tko ih sinoć nije, u sekundi, doživio samo kao predigru za hrvatski Turski marš usred Istanbula? Nije li svaka rana, svaka jebena stativa u posljednjih tisuću i kusur dana sinoć legla na svoje mjesto?

 Nije li, uostalom, od Semihovog gola na Prateru, do uzvratnog pogotka Hrvatske Turskoj prošla tek pišljiva minuta i pol? Devedesetak sekundi dugačkih tri i po godine?!

I ne samo toliko.

Sjećam se, tog ožujka 1994. godine (sedamnaest, ej 17 godina!), nitko nije sumnjao. Spajali smo krevete u sobi u studentskom domu, da nas što više na crno-bijelom portablu može gledati prijenos iz Valencije, gdje je Hrvatska, zapravo, igrala svoju prvu pravu nogometnu utakmicu.

 Nitko nije sumnjao u pobjedu. Bilo je 2:0, Prosinečki i Šuker. Nikad, znači, jebeno dugih 17 godina, cijeli jedan život, nisam strahovao, ni sumnjao, pred niti jednu utakmicu hrvatske nogometne reprezentacije. Za mene su Vatreni uvijek bili favoriti.

Do sinoć.

Danima i tjednima, pakao Istanbula činio se kao konačnom destinacijom otkrovenja hrvatske nogometne zablude. Zašto bi u zemlji u kojoj ama baš ništa ne funkcionira, reprezentativni nogomet tako dugo bio izuzetak?

 Istanbul, 11.11.2011. sam vidio, kvragu, svi smo ga vidjeli, kao svjetlo na kraju tunela. Svjetlo na lokomotivi jurećeg teretnog vlaka kojeg više ništa ne može skrenuti s puta destrukcije.

A završilo je baš isto kao onda, onog 4. srpnja 1998. godine, u Lyonu. 3:0.

Prater je odjednom postao samo uvertira. Baš tako, odjednom. Preko noći.

Noći koja je tako prokleto mirisala na historiju.