RIJEKA  Novom izborniku hrvatske nogometne reprezentacije, Niki Kovaču, ostalo je toliko vremena kratko se predstaviti javnosti, do prve utakmice dodatnih kvalifikacija čeka ga previše posla da bi uživao u najljepšim danima svoje trenerske karijere.

Kratkoročno gledajući, novi izbornik »kockastih« ima zaista premalo vremena za radikalne promjene uoči izlučnih utakmica za odlazak na Svjetsko prventvo, ono na što jedino može utjecati jest svijest i voljni moment kod igrača.

Računajući na izbornikov gard, najlakši je posao probuditi deprimiranu momčad i udahnuti joj izgubljeno samopouzdanje, puno će teže biti prilagoditi uvjete igre reprezentativcima koji su u očajnom stanju.

Kad je u pitanju prva utakmica dodatnih kvalifikacija, što će u velikoj mjeri utjecati na konačne izglede »kockastih« za odlazak u Brazil, olakotna okolnost tiče se činjenice da će Šimunićevim povratkom novi izbornik na raspolaganju imati kompletnu obranu, a otežavajuća da je ostao bez jedinog defenzivnog veznog igrača s iskustvom (Vukojević).

U tom kontekstu zanimljiv će biti Kovačev odabir i raspored igrača s obzirom na dosadašnju praksu u svom radu (Red Bull Salzburg, mlada reprezentacija) i činjenicu da je značajnu ulogu u svakoj njegovoj momčadi imao vezni igrač izraženih defanzivnih sklonosti.

Drugim riječima, Niko Kovač izbornik mora pronaći Niku Kovača igrača. Tu već tematika zadire u izbornikova dugoročna rješenja. 

  Trenerski postulati

Niko Kovač je kao izbornik mlade hrvatske U-21 reprezentacije u kratkom razdoblju uspješno balansirao između triju sustava igre, napadačkog (4-3-3), nešto defanzivnijeg (4-1-4-1) i klasičnog (4-4-2).

Međutim, svaki je sustav uspješno uspijevao prilagoditi profilima svojih i protivničkih igrača. Kovač je, recimo, u zadnjoj pobjedi protiv Švicarske modificirao uobičajeni raspored (4-4-2) i uloge najisturenijih igrača povjerio »lažnim« napadačima (Kovačić, Brozović), a »prave« napadače (Šitum, Rebić) visoko podignuo na bočnim pozicijama (4-2-4).

U pripremama Kovačevih utakmicama sve je podložno taktičkim razradama, osim nastupa Radoševića ili Ademija, u ovom trenutku jedinih igrača koji u dogledno vrijeme mogu postati njegovi legitimni nasljednici u A reprezentaciji.

Budući da nitko ne može jamčiti da dvojica mladića neće podleći psihološkom pritisku utakmice od velikoga rezultatskoga značaja, pitanje je hoće li Kovač na svom prvom velikom ispitu odstupiti od uobičajenih trenerskih postulata. 

   Slaven Bilić je u svojoj prvoj utakmici za kormilom »kockastih« protiv aktualnih svjetskih prvaka Talijana u Livornu promovirao Eduarda da Silvu, Luku Modrića i Vedrana Ćorluku, trojicu igrača koji su činili okosnicu momčadi mlade U-21 reprezentacije u njegovu mandatu prije inauguracije na izborničkoj fuknciji najjače hrvatske nogometne vrste.

Bilić je imao dovoljno hrabrosti i petlje udahnuti novi život reprezentaciji u kojoj su ključne uloge preuzeli golobradi mladići. Ćorluka i Modrić su i sedam godina kasnije stožerni prvotimci A reprezentacije, Eduardo je taj status nepovratno izgubio isključivo uslijed teške ozljede.

Otvoreni razgovor

Niko će, prije ili kasnije, morati odlučivati o reprezentativnoj sudbini nekadašnjih suigrača i dobrih prijatelja (Olić, Šimunić) da bi otvorio mjesto mladim igračima koji dolaze.

Naravno da se Kovač u bliskoj budućnosti još uvijek može i mora osloniti na golemo iskustvo i znanje »senatora«, Olić uostalom puca od snage i golgeterske forme, ali prirodna selekcija će se jednog dana ipak dogoditi. Kovač pritom ima sasvim dovoljno argumenata krenuti u izborničku avanturu slijedeći svijetli Bilićev primjer.

Uostalom, dobar dio igrača (Rebić, Kovačić, Radošević, Bubnjić, Vrsaljko) koji su nosili igru mlade reprezentacije s njim na čelu redovito su pozivani u A reprezentaciju u Štimčevu mandatu, neki čak igrali važne utakmice (Radošević). Lako će Kovač izaći na kraj s mladima. 

   Kada Hrvatska poslije dodatnih kvalifikacija sazna svoju sudbinu, Niko Kovač morat će sjesti za stol i otvoreno popričati s nekim igračima, koji u ovom trenutku nisu na reprezentativnoj razini po pitanju trenutne forme (Šimunić, Perišić, Kalinić, Vukojević), tjelesne (ne)pripremljenosti (Ćorluka) ili odnosa prema igri (Lovren, Strinić, Srna), a onda početi mijenjati fizionomiju, način igre i kadar momčadi koja je sve sporija, neodgovornija i bezidejnija da bi u budućnosti mogla zadržati visoke rezultatske standarde i tradicionalno visoka očekivanja.

Pritom netko od odgovornih ljudi u vrhušci HNS-a jasno mora odrediti ciljeve pred kojim će se uoči početka novoga kvalifikacijskoga ciklusa naći novi izbornik.

Niko Kovač na početku svoga izborničkoga puta mora znati hoće li ciljano početi pomlađivati momčad i postupno stvarati igru u korist dugoročnog uspjeha momčadi ili pod svaku cijenu odvesti Hrvatsku na veliko natjecanje. Slaven Bilić je u prvom mandatu ostvario i jedno i drugo.