RIJEKA Ekonom hrvatske nogometne reprezentacije Mladen Pilčić rado se voli našaliti na svoj račun prisjećajući se jedne bajkovite anegdote iz svojih igračkih dana. Treneri »Rječine« uglavnom nisu prepoznavali njegove kvalitete pa je vječno bio osuđen na život na klupi. Jednom prilikom mu se, međutim, ukazala prilika zaigrati od prve minute kad ih se uoči utakmice skupilo točno – jedanaest. »Pile« ni taj put nije imao sreće, trener je na teren poslao desetoricu, a njega opet posjeo na klupu. Da osvježi momčad ako se netko ozlijedi. 

Izbornik »kockastih« Ante Čačić je uoči prijateljske utakmice s Mađarskom u Budimpešti minule subote na raspolaganju imao samo četrnaestoricu zdravih igrača, petnaesti Srna ozbiljno je bio načet ozljedom lista, a šesnaestoga Subašića shrvala je temperatura. Na klupi su se, dakle, od petorice igrača (Subašić, Srna, Lovren, Halilović, Vargić) samo trojica (Vargić, Lovren i Halilović) nadali da će zaigrati u nastavku utakmice. Na opće iznenađenje u igru je ušao jedino Srna. Lovren (manje) i Halilović (više) zagrijavali su se skoro cijelo poluvrijeme, Vargić nije ni ustao s klupe.

Neprijatelji

Engleski stručnjak Rodney Williams Marsh svojedobno je ovako rekao: »Najvažnije što trener mora napraviti jest imati zadovoljne rezerve. Starteri su već sretni jer igraju!«. Njegov velški kolega John Toshack otišao je korak dalje: »Ako na raspolaganju imaš 24 igrača, a u prvu momčad možeš staviti samo jedanaest, moraš računati da u startu imaš 13 neprijatelja, ali da se ta brojka automatski učetverostručuje uzmu li se u obzir njihove supruge, roditelji i djeca!«  Halilović i Lovren imaju velike obitelji pa je Čačić u Budimpešti dobio nekoliko neprijatelja više, što je za »kockaste« manje važno od činjenice da u reprezentativnom okruženju ima sve više nezadovoljnih kako se primiče Europsko prvenstvo u Francuskoj.

Ivica Olić nedavno je odlučio okončati svoju bogatu reprezentativnu karijeru pogođem Čačićevim odnosom prema njegovim zaslugama u nacionalnoj momčadi. Olić je na okupljanje »kockastih« uoči prijateljske utakmice s Rusijom sredinom studenoga prošle godine stigao sa 104 nastupa u svom bogatom reprezentativnom kurikulumu, trenirao tjedan dana, putovao do dalekoga Rostova, zagrijavao se cijelo poluvrijeme i unatoč svemu nije uspio upisati okruglu 105. utakmicu u najdražem dresu. Bez ijedne izbornikove riječi objašnjenja. Naravno da je pravo svakoga izbornika odrediti se prema poznim igračkim godinama standardnih ili potencijalnih reprezentativaca, njihovom upitnom statusu u klubu ili trenutačnoj formi, ali i za to postoji način.

Mourinhov poučak

Nitko Čačiću ne bi zamjerio da se Oliću javno zahvalio na zaslugama u korist neminovna pomlađivanja momčadi i isti primjer i jednake kriterije slijedio u razdoblju što tek dolazi. 

Ne mora se Čačić opravdavati za svaki svoj potez i objašnjavati zašto Halilović i Lovren nisu ušli u igru protiv Mađarske, ali mora uspostaviti kvalitetnu komunikaciju sa svojim igračima da »Olićev sindrom« ne bi zahvatio   zdravo tkivo momčadi koja u Francuskoj kani napraviti veliki rezultat. A možda se baš na primjeru Lovrena i Halilovića dade iščitati odgovor na logično pitanje zašto je hrvatski izbornik uoči dviju ožujačkih reprezentativnih akcija pozvao samo dvadesetoricu igrača i zašto nije reagirao naknadnim pozivima kad se kadar počeo osipati ozljedama (Pjaca, Rakitić, Srna) i virozama (Badelj, Kalinić, Subašić). Ako baš ne želi prihvatiti teze Marsha i Toshacka s početka priče, možda Čačiću ne bi bilo loše potražiti savjet od svojih kolega Anghela Iordanescua i Vicentea Del Bosquea koji su u međusobnoj prijateljskoj utakmici odigranoj protekle nedjelje u Cluju na klupi imali četrnaestoricu (Rumunjska), odnosno dvanaestoricu igrača (Španjolska) i iskoristili pet (Iordanescu) ili svih šest zamjena (Del Bosque).

Nijedan igrač na svijetu, baš kao i svojedobno »Pile« u »Rječini«, ne voli biti rezerva, a baš svi veliki treneri svoje su uspjehe gradili na uzajamnom povjerenju s igračima na klupi. Jose Mourinho uspio je u najuspješnijoj sezoni za kormilom »Intera« zauzdati na klupi buran temperament Marca Materazzija koji mu je plakao na ramenu kad su se u suzama opraštali jedan od drugoga poslije osvajanja europskoga prvaka u Madridu. Zato Mou i jest jedan od najvećih.