RIJEKA  Georgea Simcicha vjerojatno pamte samo malobrojni i to oni među najstarijima u riječkom nogometu, nije tako za one u Kanadi gdje je ostavio dubok trag kao jedan od hrvatsko-kanadskih pionira nogometa u toj zemlji i SAD-u. Simcich je jedan od živih dokaza da uspješnih i istaknutih Riječana ima na tolikim meridijanima i paralelama.

Rođen u Rijeci 1. siječnja 1942. godine, bio je među istaknutim klincima koji su zaigrali u romantičnoj ekipi Torpeda kada mu je bilo dvanaest godina, istaknuo se na cijenjenom međunarodnom turniru u Viareggiju, među inima i u utakmici protiv Juventusa. Našao se uskoro u istaknutoj prvoligaškoj ekipi Rijeke 1962. godine, među tolikim poznatim igračima. Tko zna kakvu bi karijeru ostvario na ovdašnjim travnjacima, ali nije bio zadovoljan okruženjem u bivšoj državi, toliko da se odlučio emigrirati. Put ga je preko Italije odveo preko oceana, sve do Kanade gdje je nastavio sa svojim omiljenim nogometom. Sada, u itekako zasluženoj sportskoj mirovini, javio nam se iz Mississauge, grada u pokrajini Ontario.

George Simcich

Bolji život

– Ja sam George, mama me u Rijeci zvala Giorgio – razjasnio je dileme oko imena naš sugovornik, koji je korak po korak počeo stvarati karijeru tamo daleko, prvo kao aktivan igrač, a onda i sportski djelatnik. – Davno je to bilo kada sam kao junior počeo s nogometom u Torpedu, negdje 1955. godine, da bi po prelasku u Rijeku među Bijelima ostao godinu dana i otišao dalje. Sjećam se brojnih imena iz Rijeke, igrača kao što je Romano Korlević, kada sam još bio junior, on je bio prvotimac, isto kao i Surina, Brusić, Zidarič. Kada sam prešao u prvi sastav Rijeke, tu su bili Pero Radaković, Vladimir Lukarić, Marijan Jantoljak, Vladimir Naumović, Enzo Zadel, Bruno Veselica, Marijan Brnčić, Anđelo Milevoj, Bruno Rabac, Blaž Granić. Dobro ih se sjećam. Ja sam pak pošao dalje, odlučio sam se tada tražiti bolji život i demokraciju, bilo je to 1964. godine. Pojavljivali su se problemi koji su se događali raznim ljudima, a ja to nisam htio doživjeti. Jednostavno sam krenuo u Italiju, tamo sam čekao u konzulatu. Kada su me primili, omogućili su mi smještaj na brod i onda sam stigao do Kanade, do Halifaxa.

George Simcich s kćeri Doris 14. rujna 2024. na stadionu BMO Field u Torontu, kada je primio priznanje Toronto FC-a za doprinos razvoju nogometa u Torontu i Kanadi/V. SUDETIC

Čovjek koji nakon tolikih godina pamti slavna riječka imena iz svojih mladenačkih dana i koji se hrabro uputio u novi život, uspješni se prilagodio na drugu sredinu i nastavio je igrati nogomet.

Kanadsko državljanstvo dobio je 1969. godine. Smatraju ga jednim od pionira ovog sporta u toj zemlji, još od dana u Toronto Croatiji u Pacific Coast ligi. Izabran je u All-Star lige 1968., 1969. i 1971. godine, Osvojio je Kanadski kupa 1971. i 1972. godine, bio je među pozvanima za kanadsku reprezentaciju u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1972. godine.

Karijeru nogometaša je okončao 1973. u Toronto Metros-Croatiji u North American Soccer League (NASL), nastavio je pak kao generalni menadžer u istom klubu od 1976. do 1978. godine. Klub je osvojio NASL Soccer Bowl 1976. pobjedom 3:0 u finalu protiv Minnesote. Prvi od tri pogotka postigao je legendarni Eusebio. Bio je to velik uspjeh budući da su u u ligi tada igrali Pele i Franz Beckenbauer.

Hladnoća

– Bilo je jako teško u početku jer nisam znao jezik, uz to bilo je jako hladno. Ali svakog dana bilo je bolje. Srećom, tu je bio nogomet, a ja sam igrao devet godina za Croatiju Toronto, momčad je nastupala u National Soccer League.. Dolazili su razni naši igrači kao Bilić iz Dinama, Perić iz Splita. Bilo je i trenera, tu je bio i treneri Jazbinšek, Simunić. Naravno, došao je i Ivan Đalma Marković, znali smo se od ranije, bio mi je trener u Torpedu. Ovdje je vodio Toronto Metros-Croatiju.

George Simcich u dresu Rijeke

Sada je u zasluženoj sportskoj mirovini. Kao i cijeli svijet, prati Mundijal. Tamo daleko ne zaboravlja stari kraj i svoj rodni grad.

– Pratim Svjetsko prvenstvo, odlično je. Nogomet kao sport samo raste u Kanadi i SAD-u, jasno da će mu Mundijal pomoći da se proširi. Naravno da mi je drago jer sam bio jedan od onih koji se za to borio. I sada u svemu ne zaboravljam rodni grad u kojem sam od odlaska bio dvadeset puta, posljednji puta prošlog proljeća. Po odlasku sam prvi put došao doma 1969. godine, nadam se novim posjetima. Rijeka je uvijek ostala u mom srcu – poručio je čovjek koji je primio zaslužene nagrade za životno djelo od Grada Toronta, koju mu je je uručila gradonačelnica Olivije Chow, te Ministarstva sporta Ontarija te članice parlamenta Silvije Gualtieri uime pokrajine Ontario, za njegov životni doprinos razvoju nogometa u Kanadi.