Sa zapaljenom slavljeničkom cigarom u ustima i osmijehom biznismena koji na kraju uvijek riješi stvar, ili s licem u rukama dok plače od sreće, a supruga suznih očiju stoji iznad njega, drži mu ruku na ramenima i nadzire nekontrolirano emotivno pražnjenje čovjeka koji je stvorio Rijeku, dvostrukoga prvaka Hrvatske.

I jedno i drugo je – Damir Mišković. Predsjednik Hrvatskog nogometnog kluba Rijeka. Predsjednik koji je Kvarneru donio dva naslova prvaka. Lako moguće i dvije dvostruke krune.

Galešić i Pjaca u Dinamo, Smolčić u Serie A, Pašalić u MLS, Labrović u Bundesligu, Ivanović u Belgiju, Hodža u Rusiju… Sve ih je prodao, pokrpao ono što je još od pandemije pokrivao manje-više posve sam. Sve je prodao, a onda sve uzeo.

Čovjek, koji ne trepne ni kad mu je glava u torbi, te supruga Snježana, čiji pogled ubija kad joj se takne u obitelj (dakle, i u klub), isplakali su rijeku suza radosnica. On se koliko-toliko smirio kad se u neopisivo divnu nedjeljnu šampionsku večer iz lože spustio u klupske urede, ali bilo je dovoljno dati mu pola minute mira da mu suze opet napune oči. Supruga Snježana smirila se u minutu hoda i minutu vožnje liftom, ali bilo je dovoljno dati joj pola minute mira da joj se donja usna lagano počne tresti dok priča o svemu što je prošla, o svemu što su prošli ove godine. Prošle, pretprošle… Posljednjih šest-sedam godina.

Javnost ga vidi kad na utakmicu dođe u Ferrariju, Bentleyju, Porscheu. Izađe odjeven u odjeću koja košta kao prosječna hrvatska dvogodišnja zarada pa visoko dignute glave i ramena stane pred kamere.

Sanjin Strukic/PIXSELL

Oni koji samo malo zagrebu po površini, vidjeli su čovjeka koji suzdržava suze nakon poraza, koji plače od sreće nakon pobjeda. Kada je u Splitu doživljen poraz u finalu, u miks zoni Poljuda, bio je razočaran što ne može ispuniti obećanje: Vidimo se na Korzu, na slavlju… Nedostajale su doslovno dvije sekunde da bekendom preko cijeloga parkirališta ne pomete nositelja diktafona koji mu je gurnut bez pitanja može li uopće dobiti izjavu. U zadnji tren je ruku na silu gurnuo duboko u džep. Znao je i poneki MacBook Air letjeti u zid, a ni Steve Jobs da se digne iz groba više ga ne bi mogao sastaviti.

Karizmatični, nemilosrdni biznismen? Da. Kad je vrijeme za biznis. Kao karakter, Damir Mišković, cijela obitelj Mišković, čista je emocija. Obiteljska ljubav i ljubav za Rijeku. Skrivanje svih boljki, lakših i manje lakših operativnih zahvata, tuga i razočaranja, smrti i rađanja novih života. U svoja četiri zida odboluju što se odbolovati mora i onda slijede neugasiva energija i optimizam. Zarazni, nezaustavljivi kao plima.

Čista emocija

Dok se ove sezone na konferenciji za novinare »plakalo« kako je Pašalić izašao iz autobusa prije jedne, a Smolčić prodan pet minuta prije druge utakmice, poruka s klupskog vrha bila je jednostavna i 100 posto miškovićevska.

– I bez njih možemo do naslova. Dovest ćemo neke druge igrače. A ako ne osvojimo, nikome se baš ništa neće dogoditi. Ali je..mu mater, pa valjda moramo vjerovati. Da nismo vjerovali u nemoguće, ne bi bilo ni Stuttgarta, ni Milana, ni dvostruke krune, ni kupova, ni superkupova, ni europskih skupina. Ako ja vjerujem, pa valjda mogu i oni!

Isti onaj tip koji Dinamu usred sezone uzme 3,5 milijuna eura za Galešića, a onda im uzme i titulu, baš nikada ne pita »Kako si« u onom američkom »How are you« stilu, koji je više kao pozdrav u kojem te, dok ga izgovaraš, savršeno boli briga kako je zaista osoba kojoj si se obratio. Kad se radi, radi se. Ali kad te pita »Kako si«, onda ne postoji ništa drugo nego istinsko, ljudsko zanimanje za drugo živo biće. Pa onda ta navala pozitive. Koja briše sive oblake kakvi se svako toliko nadviju nad svakoga od nas.

Foto Nikola Blagojević

To je predsjednik Hrvatskog nogometnog kluba Rijeka. Dok ga i vlastiti navijači »časte« uvredama, dok mu spočitavaju da ne vidi dalje od novca i zarade, Damir Mišković je čovjek poput svakoga od nas. Pun empatije i emocija.

Normalno da ne bi ostvario ni pola posto svojih silnih životnih uspjeha da nema i tu crtu pobjednika, da kad treba ne pomete sve pred sobom kako bi došao do cilja. Ali iznad svega i prije svega, na prvom su mu mjestu ljudi. Odmah po osvajanju naslova sjetio se još jednog čovjeka s ogromnim, velikim i dobrim srcem, dopredsjednika Deana Šćulca, koji vodi svoju borbu, a Mišković je kad treba svaki korak uz njega.

Dok smo sjedili i u nevjerici gledali pehar prvaka Hrvatske koji se sjajio na stolu, a dopola napisani tekst čekao da bude dovršen, da se reporter nekako vrati do ono malo zdrave pameti što mu je još ostalo… Gromki glas:

Foto Vedran Karuza

– Opet smo se raspali, k’o svake godine, a?

Riječi su stale u grlu pa je dodao lagani poticaj:

– ‘Ajmo, valjda je red da se i meni čestita! – i osmijeh velik kao Rujevica i Kantrida zajedno.

Obitelj

Našao se jedan koliko-toliko mirni kutak. Legendarni Biondo Srećko Juričić ionako je sjedio u tišini jednog ureda. Prvi put u životu vidjeli smo čovjeka koji je definicija gospodina da je sjeo i dignuo noge na stol. Pokušaj slijeganja dojmova, jednako neuspješan kao stotine tisuća drugih koje ćemo tek za koji tjedan ili mjesec stvarno internalizirati da je naša Rijeka… Prvak Hrvatske!

Majica »Iznad svih, mi prvaci«, na leđima »Zajedno smo Rijeka« i otisnute dvije godine. 2017. i 2025.

Ako vam je sve ovo patetika… A ča da van delamo? Nijedna rečenica još danima neće biti produkt razmišljanja, nego čisto bilježenje tuđih i(li) svojih emocija.

Nakon 0:5 u Ljubljani predsjednik je bio doslovno jedini koji je stvar postavio ovako: »Ufff… Grdo. Ali i to je sport i to je život. ‘Ajmo ne pisati o problemima, dobili smo pet komada, pokrijmo se ušima, ispričajmo se ljudima i idemo dalje. A ja ti kažem da ćemo biti – dobri! Vidjet ćeš. Samo treba vjerovati u sebe.«

Nismo mu vjerovali ni 0,1 posto. Osam mjeseci kasnije: intervju s peharom prvaka Hrvatske u naručju.

– A ja ne znam što više napraviti da svima objasnim ono što bi svakome trebalo biti vidljivo. ‘Ajmo još jednom: Rijeka funkcionira jednako zadnjih 13 godina, Rijeka je klub koji je obitelj, ne samo moja obitelj nego svih ljudi koji rade u klubu, od gospođa čistačica preko tajnica, glasnogovornika, igrača, momčadi, uprave, trenera, oružara, doktora, fizioterapeuta, računovodstva, osiguranja… I u toj našoj obitelji, kao u svakoj, bude i loših stvari. Prvi ja nekada pogriješim. Ali na kraju dana, meni je najveći uspjeh od svega da smo i nakon najtežih poraza i nakon ovakve veličanstvene pobjede uvijek i stalno – obitelj. Nema većeg uspjeha od toga. To je temelj, na tome smo sagradili svaki osvojeni bod, svaki postignuti gol, svaku pobjedu i svaki trofej. I nikome nismo dali da tu obitelj razbije. I u porazu i u pobjedi, jači smo svih koji nas udaraju!

I Rijeka je prvak. Opet.

Sanjin Strukic/PIXSELL

– Donijeli smo ovom gradu još jednu titulu u koju nitko osim nas nije vjerovao. I opet, ne znam ima li više uopće smisla ponavljati ono što govorim svake godine, mi se idemo boriti za vrh, a onda ako se ukaže prilika, probat ćemo uzeti sve. To sada već zvuči kao mantra. Neka mi sa strane govore što god hoće, ali nitko mi nikada neće izbiti taj optimizam i vjerovanje da možemo. Čovječe, ono nakon Olimpije je bilo k’o da smo srušili stadion, potjerali sve igrače i ugasili klub. A što se dogodilo? Jedna jako loša utakmica. Osam igrača s koronom. Nismo plakali, nismo nikome ni rekli tjednima, možda i duže, mjesec-dva. Jednostavno smo se držali svojega puta. Već sljedeća je bila odlična, neriješeno s Dinamom uz sjajnu igru i kolosalno navijanje. Rijeka ide svojim putem. I nakon 0:5 i nakon 5:0. Najlakše je biti negativan, najlakše je grintati, žaliti se, kriviti druge, proklinjati sudbinu. Ali od toga nema kruha. Ni trofeja. Pozitiva! Ne znam jesam li takav rođen ili me tome život naučio, ali drukčije neću. Nema šanse. I to tražim od svih u klubu. Onda smo tužni kad izgubimo, radosni kad pobijedimo, a sve je to dio života. Ovo, ovaj bujol je nagrada za sve ljude u klubu, a pogotovo za naše navijače i naš grad. Gubim već polako glas. Presretan sam. I ja više od ovoga ne mogu. Više valjda ni ne može. Čovječe… Prvaci smo. Rijeka je opet prvak!

Svako ljeto, zapravo u svakom prijelaznom roku, ne samo iz ostatka nogometne Hrvatske nego i na Kvarneru, nemali je broj onih koji najavljuju taj, sad već legendarno cirkuski »kraj lijepe priče s Kvarnera«. A evo nas… Nosimo trofej po Rujevici.

– Pogledajte majicu koju nosim, naša direktorica Marina Vela je kreirala »Iznad svih, mi prvaci«. Te najave našeg raspada postale su dio nogometnog folklora. Nemamo ni masovnost kao neki, ni hrpu medija iza sebe kao neki. Ako se u Rijeci dogodi nešto negativno, onda imamo, onda pišu tomove i tomove teksta. Ako je pozitivno, onda ima novina i portala koji nas doslovno ni ne spomenu. Ali to je dio sudbine kad si dio javnog života. Naš klub. Ili ja. Ovo što ja radim pa ovo je volonterski posao. Ali je javni. I shvatio sam da moram prihvatiti da je to tako i nikako drukčije. Pregrizem, da ne kažem što, i guram dalje.

Supruga Snježana

Sreća je da je najvažniji vez odavno pronađen u najmirnijem mogućem portu.

– Ne smijem ni zamisliti što bi bilo da nemam tu neopisivo divnu i veliku podršku moje supruge i moje djece. Zapravo znam što bi bilo, da nema Snježane, ne da bih otišao nego bih odavno otišao! Ali supruga, kćeri, unuka i ljudi u klubu mi daju energiju i s time idemo naprijed. Dosta dobro idemo, meni se čini. Shvatio sam da je normalno da te puno ljudi jednostavno ne voli. Kad si javna ličnost, to je tako. Jedno sam vrijeme živio u utopiji da može biti drukčije. Sada znam da ne može. Ali oni najvjerniji navijači uvijek su isti, svake godine otkad sam tu i oni znaju da radimo najbolje što možemo. Nama se dogode tri poraza za redom, a ljudi nam skandiraju da smo šampioni! I evo nas. Baš zato i jesmo. Šampioni smo. A i da nismo, ti bi ljudi bili isti i na tome im jedno silno, veliko hvala. Pozitivna energija je jedino što uvijek možemo imati. U trenutku kad osjetim da to ljudi u klubu nemaju ili ću ih sve smijeniti pa dovesti druge ili ću smijeniti sam sebe i maknuti se.

Dodao je nešto što bismo možda mogli i preskočiti, zadržati izvan oka javnosti, ali kad malo bolje razmislimo… Nek’ sve ide van. Nema lažne skromnosti kad imaš 125 godina ponosne povijesti iza sebe.

– Imao sam lakšu operaciju prošli tjedan. Oporavljao sam se. Samo sam na ovu zadnju utakmicu prvenstva mislio, bio sam nervozan toliko da vam ne mogu opisati. Snježana je sve držala, žena je spavala možda tri-četiri sata dnevno. Zbog Rijeke. Ona je sve nosila na svojim leđima. Užasno stresni dani za nju. Javno joj se ispričavam na svemu što je prošla u zadnjih 15 dana. Ne mogu se kontrolirati tako jake emocije. Sve to prolazi kroz čovjeka. Plakala je u nedjelju od sreće. Onako, nekontrolirano. I ona i ja. A na dan utakmice na stolu… Vidim ono što dosad nisam vidio. Ispod natpisa Novi list cijela naslovnica u našim bojama, »Naprijed Rijeka, Forza Fiume« i klupski grb. Pa prvih osam stranica. Pa zadnja stranica… Samo Rijeka. I samo pozitiva, samo optimizam. Bio sam prenervozan za čitati u miru, preletio sam, pogledao slike i nestalo je nervoze bar na neko vrijeme. Otkad je nova ekipa preuzela stvar, mjesecima unazad, dobili smo ono što je jedino normalno da riječka novina i riječki klub dišu kao jedno. Hvala svima koji rade u Novom listu. To sam sanjao, to sad imamo i to je isto jedan jako veliki dio ovog šampionskog mozaika. Za koji dan, kad se smirim, kad me prestanu tresti ove emocije, s neopisivim guštom pročitat ću svaki redak posljednjih nekoliko brojeva. Godinama ponavljamo, a sad to i živimo: zajedno smo Rijeka. Mi smo mali grad, mala sredina, imamo malu bazu, ali evo… Meni se čini da smo uspješni. Pa zar nije ljepše tako nego u svakom detalju tražiti razlog pesimizmu, ići u kritiziranje i podcjenjivanje? Ja sam uvjeren da je svakome kome je stalo do kluba i grada ljepše pisati pozitivno nego generirati nervozu i negativu. Ne zanima me ni što pišu zagrebački ni bilo koji drugi mediji. Zanimaju me naši, riječki, naša novina. A dobili smo fantastičnu potporu ove godine, zadnjih četiri-pet mjeseci.

Ide li Damir Mišković dalje, ima li još snage i energije?

– Iskreno, ne sviđa mi se sav taj stres koji moja obitelj prolazi zbog kluba. To mi sve više smeta. Ali dobro. Nije sad vrijeme da o tome pričam. Imamo još Kup. Još ćemo slaviti, još ćemo se napiti! I onda odmoriti. Prije početka prvenstva možemo o toj temi koju ste načeli. Samo ću vam jedno reći: sa mnom ili bez mene, Rijeka će i dalje ići naprijed.

Malo je smočio grlo pa nastavio:

– U nedjelju sam doživio nešto od čega valjda nema ljepšeg. Držao sam u naručju moju šampionku, moju unučicu Maru. Je li navijala? Itekako! Cijelo vrijeme, Rijeka, Rijeka! Samo to i zna, samo to je i bitno. Kad gleda prijenos na televiziji, navija. Neki dan mi sjedi u krilu, gledam Barcelona – Real, padne gol, a ona navija: Rijeka, Rijeka! Dobro ju je mama naučila – smije se ponosni nono.

Kup

Valjda će s Marom proslaviti bar još jedan naslov prije mirovine.

– Iskreno, mislim da sam već pred penziju. Imam još neke stvari za riješiti, ali odlučit ću poslije sezone, kad se slegnu svi dojmovi i kada se svi dobro odmorimo. Ovako ja to vidim, tema je Kantrida. Slušam svakakve gluposti, lupetanja, o ovim i onim lobijima, ljudi stvarno pričaju nevjerojatne gluposti. Ono što ja, što mi kao klub možemo napraviti, ja sam već prezentirao, objasnio i do u detalje razjasnio. Ako to nije to, ako se misli da mi ne možemo napraviti Kantridu nego će je napraviti država, nitko sretniji od mene. Rekao sam samo vama valjda pedeset puta, osvojili smo prvi naslov u povijesti ovog velikog kluba, evo sad i drugi. Pa kupove, superkup, imamo velike europske pobjede… Prije nego odem u penziju htio bih da se sagradi nova Kantrida. Hoću li to napraviti ja, država, Grad i Županija… Baš me briga. Kad ljudima napravimo novu Kantridu, ja sam onda napravio sve što kao ogromnu želju nosim u srcu za naše ljude, za naš klub, za naš grad. Iskreno, ni meni, ni Snježani ne treba još i taj stres, još najmanje pet godina. Bio bih najsretniji da to napravi netko drugi jer nije bitno da se sutra priča da je to sagradio Mišković ili netko drugi, nego je bitno da ljudima vratimo Kantridu. Neću sjedati ni s kakvim političarima, neću ulaziti ni u kakve dogovore i šuplje priče. Ono što moja obitelj i ja možemo napraviti svima je stavljeno do znanja kao javni prijedlog. Ne treba mi spomenik. Na kraju krajeva i ja sam navijač koji, kao svaki drugi, sanja povratak na Kantridu. Ako itko drugi to može napraviti, bit ću mu zahvalan – rekao nam je Damir Mišković prije nego što se u najdivniju riječku nedjeljnu večer s Rujevice spustio na Korzo proslaviti naslov s navijačima.

Još Kup u četvrtak. I Kantrida. I možda još jedan naslov. Taman tih pet godina da napuni 65 godina, sagradi novu Kantridu pa tamo, direktno s proslave titule ode u penziju! A i da sutra sve prepusti nekom drugome… Odavno je zaslužio da se po njemu nazove jedna riječka ulica ili trg.

Damir Mišković. Čovjek koji je od Rijeke napravio – grad nogometnih prvaka.