RIJEKA Miroslav Šugar je jedan od protagonista »zlatnog doba nijemog filma« riječkog nogometa s kraja sedamdesetih, kada je Rijeka 1978. i 1979. godine osvajala Kup Jugoslavije i kada su na Kantridi nastupale svjetske veličine kalibra jednog Juventusa.

Miro, libero zavidne međunarodne klase, koji je postao i pojačanje Crvene zvezde, tadašnje europske veličine, na dugi je put za pamćenje krenulo s Krimeje, među klincima Orijenta čega se i danas rado sjeća, javljajući se iz Švicarske. Prohujala su desetljeća od dana Krimeje, Omladinskog igrališta, Kantride i beogradske Marakane, smjenjuju se lica Vulića, Škibule, Deluke, Tabara, a da ne govorimo o Desnici i tolikim junacima Rijeke, preko svjetske legende Maradone, tolikih znanih igrača s kojima je igrao i protiv kojih se nadigravala »paška čipka«, legendarni libero, po ocu Pažanin.

– Sreo sam se prigodom 40 godina osvajanja Kupa Jugoslavije, sa Srećkom Juričićem, Zvjezdanom Radinom i ostalima iz te nezaboravne momčadi, mojom najdražom generacijom uz onu juniorsku na Krimeji – govori nam iz Švicarske Miro Šugar, koji je kao klinac stanovao u ulici na razmeđu između kazališta i Trga Bana Jelačića, nadomak »Jedinice«, kafića suigrača mu i prijatelja Maura Ravnicha. Rado se sjeti dječačkih dana na Krimeji, odlične generacije klinaca »crvenih«.

– Na Krimeji nas je vodio Boris Kostelac, popularni »Rombe«, jedan od mojih najdražih trenera. Golmani su bili Vulić i Koljanin, Perica Višković, Deluka, uz to su bila dva mlađa igrača nevjerojatnog talenta, Saša Cukrov i Davor Škibula. Nisu, nažalost, kasnije uspjeli, Recimo, kada se u Borovu igrao turnir Republika i pokrajina, Cukrova su prozvali Pele.

To je bilo doba prije Maradone, bio je strašan talenat. Ono mi je nezaboravna generacija. Rijetko se susretnemo, posljednji kojeg sam na Korzu sreo prije koju godinu bio je Škibula. Krenuo je iz nogometa nekim drugim putevima. Tada je bilo toliko talenata da je teško nekoga istaknuti. Bio sam kapetan te ekipe i nešto možda ozbiljniji, ali sam bio među njima prosječno talentiran. Nekad se talent gledao ako je netko znao driblati, gurnuti kroz noge i slično, međutim, talent je i u ozbiljnosti, odgovornosti.

Bljesak

Miroslav Šugar je zablistao kao klinac na Krimeji i doveden je ubrzo u mega jaku momčad Rijeke. Libero, koji je uz igračko znanje i inteligenciju imao i odličan start iz mjesta, toliko je bljesnuo u Rijeci da ga je angažirala europski jaka Crvena zvezda. U nizu velikih beogradskih predstava je ipak najveća gostovanje s zvijezdama Diegom Maradonom i Berntom Schusterom, koji su slavili sa crveno-bijelima.

Miroslav Šugar i Darko Majnarić uoči dvoboja Rijeke i Orijenta

– Kao što se nekada išlo dan prije utakmice u karantenu, tako smo išli i mi. Došao mi je trener Stevan Ostojić, uz njega su bili Milovan Đorić i Dragoslav Šeki Šekularac, to je već bio »dizastro«, ne možeš imati trojicu glavnih. Nakon njih je za godinu dana došao Gojko Zec. Zvali su me »Šugi« i nakon večere mi je Ostojić rekao: »Šugi, imam u glavi da bi ti sutra trebao čuvati Maradonu«.

Bio je pošten i kazao je da nije još siguran, ali da je jedna od varijanti da ja striktno čuvam Maradonu. Inače, susreli smo se s Barcelonom na jednom turniru u Španjolskoj baš kada je on došao k njima te smo se malo upoznali s Barcom. Kad mi je to Ostojić rekao bio sam zadovoljan, ali držala me tenzija. Međutim, drugog dana kada smo imali »teoriju«, odlučio se da ga čuva Jovin. Mislim da je trener pogriješio, Maradona je zabio dva gola, Jovin je bio laganiji igrač.

Eh, Messi danas igra sa sudačkom zaštitom, s kamerama i televizijama. Maradona bi bio još puno bolji, a njega su masakrirali

Do danas se prepričava Maradonin gol lobom na toj utakmici, koji je Marakanu ostavio šokiranu, bez teksta, da bi se gledatelji na krcatim tribinama digli na noge za pljesak.

– Iskreno rečeno, u onom trenutku i nisam znao što se točno dogodilo. Maradona je dobio loptu na pola igrališta i onda su ga išli napadati jedan pa drugi, on ih je sve to predriblao. Prešao je Rajkovića i ja sam ostao jedini ispred njega kada je on došao na 25 metara. Vjerujte mi da sam tog trenutka pomislio da ga ne smijem napasti, da se ne smijem zaletjeti.

On je bio poludesno, krenuo je malo lijevo, kada se približavao šesnaestercu, mislio sam ga napasti. U tom trenutku je odigrao taj lob, u tom trenutku nisam ni bio svjestan što je učinio. Okrenem se i vidim loptu u mreži, golman Stojanović je bio na oko 11 metara. Bilo je oko 110 tisuća ljudi, tada je na Marakanu moglo stati više ljudi jer sva mjesta nisu bila sjedeća. Svi su se digli na noge i pljeskali. Mada su i neki drugi igrači znali zabiti gol lobom, taj Maradonin potez ipak je bio nešto posebno.

Šugar je jedan u dugoj koloni zaljubljenika u Diegove loptačke majstorije, Maradonu smatra najvećim.

– Još se nije rodio netko tko ga može istinski zamijeniti. Kada uspoređuju Diega Armanda Maradonu s Leom Messijem, najveću razliku vidim što Messi, kao i neki drugi, kada su u najboljoj formi, efektivno odigraju možda 10-15 minuta i onda ih nema pa onda nešto naprave. Diego je bio nešto drugo, igrao je 90 minuta, bio je vođa, lider, bio je drugačiji, nije bio igrač koji se sakrije na terenu. Recimo, ako nije nešto napravio, znači da nije dobro igrao ili ga je netko dobro čuvao ili su ga lomili.

Eh, Messi danas igra sa sudačkom zaštitom, s kamerama i televizijama. Maradona bi bio još puno bolji, a njega su masakrirali. Ima i danas igrača »fuoriclasse«, no oni igraju u drugačijem nogometu. Možda sam subjektivan, za mene je Maradona još uvijek nedostižan. Imao sam veliku čast igrati protiv njega.

Dolazak Maradone na Marakanu je izazvao itekakvo strahopoštovanje domaćih igrača.

– Gosti su imali trening na glavnom stadionu, mi smo imali trening u slično vrijeme pa smo pitali trenera Ostojića da malo premjesti termin, želeći bar malo vidjeti kako trenira Diego. Danas nije tako, tadašnji igrači su imali karizmu.

Pejsaži

Rasprava o najvećim igračima je bespredmetna kao uspoređivanje slikarskih genija, recimo jednog Van Gogha ili Da Vincija.

– Kada smo kod slikara, živeći u zemlji kakva je Švicarska, imao sam privilegij vidjeti izložbe slikarskih velikana. Bio sam tako poslom u Baselu na izložbi djela Van Gogha, riječ je uglavnom o njegovim pejzažima. Bio sam unutra tri sata, nisam se mogao odvojiti od tih slika, kao da sam vezan lancima. To se ne može objasniti, ali takvo djelo jednostavno djeluje na čovjeka.

Šugar je u Švicarskoj već desetljećima nakon što je igrao u Belgiji. Tu ga je dovela »riječka veza«, spominje se »desetke« Rijeke Pepija Mohorovića te golmana Claudija Kaja Vianella.

– U kantonu sam Ticino, u talijanskom govornom području, glavni grad je Bellinzona, čuven po nogometnom turniru mladih, a ekonomski je glavni Lugano, Tu sam došao u kolovozu 1990. godine, a u Rijeci mi je brat Marijan. Klub u koji sam došao je Wersho, malo mjesto je to kraj Locarna, malo je i specifično. Poznato je jer ima najmanje sveučilište u Europi za obuku pantomimičara.

Tu su mi se otvorile oči, horizonti. Tu se poštuje i cijeni čovjeka, imaš svoja prava, u nas je ipak drugačije, tu su recimo ipak bolnice ljepše no groblja. Tu se ipak i puno radi, nitko ništa ne poklanja, ali ti ništa ni ne oduzima ako imaš kvalitete. Tu sam došao preko Kaja Vianella i Pepija Mohorovića. Bilo je vrijeme pred rat, Kajo me sreo, vratio sam se iz Belgije, a on mi reče da Pepi traži igrača.

Došao sam i hvala im obojici. Kajo je recimo uza sve bio odličan golman, a u Švicarskoj je imao amatersku karijeru za respekt. S Mohorovićem sam pak 1975. godine bio u Rijeci, bio je tada jedan od rijetkih nogometaša koji je volio mlade igrače, drugi su zazirali od konkurencije. Recimo, kada je rijetko tko vozio, on nas je autom vozio na treninge na Viškovo. Sudbina je htjela da mi pomogne i dovede me u Švicarsku. Tu sam doživio ljudski preporod…