Pijanstvo ima tri dobre osobine: čini nas bogatima bez novca, jakima bez snage i pametnima bez razuma, kaže jedna austrijska poslovica. Zdravko Mamić ima svoj opijum (alkohol) u velikim pobjedama. Pa je tako i posljednju (4-1 protiv Malmöa), proslavio na sebi svojstven način, u zatvorskom »kavezu«, umjesto s tamburašima. Tanka je nit između genijalnosti i ludila, a Mamić je naš loptački primjer. Stigao je u predvorje svojih snova, skupine Champions League, strpat će u džep desetak milijuna eura. Brat Zoran, sportski direktor, tvrdi kako Badelj mora biti u Bilićevih 11, a Sammir će biti bolji od Modrića… Evo, dakle, nove »robe« za europski izlog, a nogama cijene skaču na velikim utakmicama.
O Zdravku Mamiću napisano je tone članaka (zahvalna je sirovina…), potrošeno na tisuću litara tinte, više crne nego ružičaste, Dalmatincima je postao noćna mora, jer šest godina Hajduku ne dozvoljava do naslova. Apsolutni je vladar hrvatskoga nogometa, u šahu drži Markovića, a zlobnici tvrde i – suce. Igor Štimac (budući izbornik!) na njemu je polomio zube u utrci za fotelju u Rusanovoj. Pakt Mamića i Štimca izlaz je iz krize rukovođenja našim nogometom. Život je kompromis! S rogatima se ne treba bosti.
Dinamo je u pet domaćih utakmica ostvario 15 bodova, gol razlikom 15-0! Osječki Gradski vrt »popločili« su u pola sata (4-0) sa svojim drugim sastavom (treći je Lokomotiva, neporažena, puše im za vratom). Došli, vidjeli i pobijedili. Najbolje je stanje duha oslikao Osječanin Smoje: Oni dolaze iz bajke, mi iz horor filma…
Otvoren je natječaj: Tko će prvi zatresti modru mrežu. A Dinamo je, u dobru i zlu – Zdravko Mamić. Genijalnost i ludilo u stalnom boks meču. Stvorio je stroj za golove i proizvodnju eura. Zvjezdano je nebo nad Maksimirom dok su nad svim ostalim klubovima (čast izuzecima, Hajduku, Belupu, Splitu…) olovni oblaci besparice. Damoklov mač nad glavom u očekivanju pretvorbe, prelijevanja iz šupljeg u prazno.
Hrvatski je nogomet spao na jedno slovo – Dinamo. Jer, Hajdukove prijetnje nitko ne uzima za ozbiljno… Dinamo i reprezentacija, kao tvornica (zaboravljenih) radosti. O očekivanju uspješnog iskrcavanja na Malti i pobjede nad Izrealom u Zagrebu, prije gostovanja, biti ili ne biti, podno Olimpa, protiv Grčke. Slaven Bilić mora vaditi kestenje iz ognja remija s Grcima u Maksimiru i posrtanja u Tbilisiju. Pet bodova otišlo je u vjetar, uzalud Marković trubi na sva zvona da smo već »stoljećima«, među deset najboljih na svijetu, ako ne izvadimo vizu za Poljsku i Ukrajinu 2012. i HNS će u – bankrot. Ostat će samo – Mamićev Dinamo!
Danijel Pranjić počeo je mahati otrovnim repom poslije remija naše reprezentacije u Dublinu. Utakmicu koju je svako vidio svojim naočalama, netko crnim, drugi ružičastim… Pranjić je izdao obitelj (ni prvi ni posljednji…), bacio rukavicu Biliću u lice, jer nije igrao, a obećano mu je (?). Izbačen jer se nije htio rukovati sa šefovima, nekoliko je dana prolivao žuč, dok se nije posuo pepelom. Kleknuo je, ispričao se svima. Bilić je oprostio zabludnjeloj ovčici. Ima veliko srce. Ali gdje je nestala Pranjićeva hrabrost, čemu toliko žestine, da bi na kraju sve – polizao. Kod nas se polemike shvaćaju tragično. Možda bi bilo bolje (i više uspjeha) da se o mnogim problemima, pa i o onome koji je načeo Pranjić (ima još nezadovoljnih…), javno progovori. Nitko ne voli da se prljavo rublje pere u javnosti, samo još je gore ako se sve gura pod tepih obiteljske idile.
Bilić je taj koji bira i sastavlja reprezentaciju, s Pranjićem ili bez njega, nedvojbeno je samo jedno – plasman na Europsko prvenstvo je – imperativ. Iz Atene, dakle, sa štitom ili na njemu. Prije vremena, Eura, na kojem Bilić očekuje velike stvari.
