Rijeka je pala! Nakon 45 utakmica. Izgubila je od Lokomotive koju je prethodno svladala deset puta zaredom u svim natjecanjima… Izgubila je najvažniju utakmicu. Bez obzira na to što je svaka – presudna. Biti ili ne biti, kada je riječ o utrci za naslov prvaka. Bolje rečeno čuvanju prvog mjesta, a sada je prednost nad Dinamom smanjena na pet bodova. Četiri kola prije kraja. Bez obzira na »incestuozan« odnos kluba s Kajzerice s Dinamom, Riječani su sami sebi skuhali kašu.

I kazneni udarac u sudačkom vremenu, plod je nepotrebnog poteza (Andrijašević), bez obzira na to što će, kao i uvijek, podignuti veliku prašinu. Svatko će ga gledati svojom dioptrijom. Po dobro ustaljenoj filozofiji – oni za mene su čisti, protiv mene u najmanju ruku problematični.  Taj kazeni udarac se jednostavno nije smio dogoditi. Jer, ni jedni ni drugi nisu zaslužili više od – nule. Podijele podove.

Woddy Allen je za svoj prvi film rekao da je bio toliko ružan da je u nekoliko američkih država bio zamjena za smrtnu kaznu… Slično je bilo jučer s utakmicom u Kranjčevićevoj. Negledljivo. Lokomotiva je »otela« tri boda nametnuvši Riječani čudnu kombinaciju borilačkih sportova na sredini terena. U modernom žargonu taktika Lokomotive bila je »svi iza lopte«, u neka druga vremena bio je to klasični bunker.

Talijanski catenaccio. Njihov trener, Mario Tokić, inače je, obožavatelj Talijana Trapattonija. Branili su se s petoricom u zadnjoj lniji (3-5-2), svi su orali i kopali na sredini terena, ispred svog kaznenog prostora. Činili su što mogu i znaju…

Igrači Rijeke isključivi su krivci za poraz. Događaju se takve utakmice… Udarali su glavom u »parkiranu lokomotivu«, jednostavno nisu pronalazili lopti put do vrućeg prostora u kaznenom prostoru vratara Šempera, onoga kojemu su na vratima Dinama svojedobno uvalili pet komada… Nogometaši Rijeke razvlačili su loptu poput tijesta za pizzu, u širinu, nisu imali rješenja za miniranje bunkera. Sporo i bezidejno, lopta i noge ostajale su ukopane u blatu mentalne blokade. Jer, sve ide iz glave.

Matjaž Kek izveo je najjači sastav, ali ne i najbolju momčad… Na vrijeme je zamijenio Gavranovića, ali ništa bolji nije bio niti učinak njegove alternacije, Bezjaka, pokušao je na kraju s umjetnikom Mateijom…

Preveliki je  bio nered u igri prema naprijed da bi netko mogao upaliti svjetlo. Pomrčina sunca, totalni mrak u igri prema naprijed. Trudio se Gorgon, premalo je dao za svoju klasu, ali lutao je usamljen Gavranović, dok je Andrijašević došao na utakmicu kada nije trebalo, u sudačkom vremenu, na vrijeme da napravi – glupost. Skrivi kazneni udarac.

I to se moralo dogodoti. Da Rijeka izgubi. Istina, zbilo se to u najnezgodnijem trenutku, razdoblju totalne šampionske euforije, ali nikad se ne zna zbog čega je nešto dobro. Pustimo nepobitnu činjenicu da su spaljena tri boda, da prednost ispred Dinama iznosi samo pet bodova… Zbog čega samo?

Pet velikih bodova! A Riječani u očekivanju posljednja tri kola (Hajduk, Slaven i Cibalia), prije susreta u Maksimiru, moraju razbistriti glave. Preveliki je jučer bio strah od onog što se na kraju dogodilo. Rijeka je pala s bijele točke, u sudačkom vremenu, kada nema vremena za popravak.