RIJEKA Ponedjeljak. Malo iza 15 sati. Trening jednoga hrvatskoga prvoligaša. »Treneru, oprostite što sam zakasnio. Nisam nikako mogao stići ranije. Smjena mi završva u 15 sati, ali u kafiću je bila nevjerojatna gužva pa me šefica nije mogla ranije pustiti. Probat ću za subotu promijeniti smjenu i doći na utakmicu. Samo… Pitanje je što će biti sljedeći tjedan. Znate, radim u popodnevnoj smjeni pa ću moći trenirati samo ujutro. Tek toliko da znate. Jebiga…« Groteska, šala ili surova stvarnost i budućnost hrvatskoga nogometa?

Članak 23.

U redu. Mnogi su hrvatski prvoligaški igrači preplaćeni za ono što pružaju na terenu, ali sve je više onih koji su zbog neispunjenih obveza svojih poslodavaca na rubu egzistencije. Uzmimo primjer jednog ispodprosječnog hrvatskog prvoligaškog igrača u statusu obrtnika s netto primanjima od 12 tisuća kuna mjesečno, koji mjesecima ne dobiva plaću. Dakle, bez obzira zaradi li ili ne svoju plaću, dužan je državi na račun davanja (mirovinsko, zdravstveno…) svaki mjesec platiti otprilike tri tisuće kuna. Umjesto da mu svaki mjesec ostane na raspolaganju devet tisuća kuna, on mjesečno odlazi u »minus« od tri tisuće kuna. Računica je jasna. Njegov račun za deset mjeseci nije deblji za 90 tisuća kuna, nego kraći za 30, ne računa li se zatezna kamata od 15 posto na račun neplaćenih doprinosa.

Glave u pijesku

 Odgovorni u Rusanovoj su po običaju zabili glave u pijesak, ni malo ih ne dira što svaka javna nogometna manifestacija počne i završi skandiranjem »HNS pederi, nogomet ste sjebali«. Oni uživaju u plasmanu hrvatske nogometne reprezentacije na EURO, broje UEFA-ine eure i održavaju neodgodive sastanke širom Europe, daleko od gliba u kojemu tovari hrvatski nogomet. Ništa čudno. Vrhuška Hrvatskoga nogometnoga saveza već godinama interes za lokalno pokazuje neposredno uoči redovnih izbornih skupština HNS-a ili uslijed rijetkih alarmantnih situacija kada, uslijed velike Štimčeve revolucije, traje bespoštedna borba za svaki glas u najvišem tijelu krovne organizacije hrvatskoga nogometa. Čim je rezultat na izbornom semaforu pokazao pobjedu Markovićeve Vlade, a napori oporbenjaka »ugušeni« masovnom smjenom »neposlušnika«, Rusanova je digla ruke od domaće scene, po običaju »velikodušno« prepustivši apsolutnu autonomiju u radu Udruzi prvoligaških klubova, koja ni na što bitno ne može utjecati. Onoga trenutka kad je splasnuo otpor Ligi 16, a prvoligaške se licence počele dijeliti šakom i kapom počela je još jedna epizoda o sunovratu hrvatskoga nogometa. Epilog? Dva kola prije kraja jesenskog dijela sezone većina prvoligaških klubova ne zna hoće li zatvoriti financijsku konstrukciju i uspjeti završiti tekuću sezonu, zbog čega će prostačka krilatica hrvatskih navijača dobiti konačnu potvrdu.

Pritom, naravno, nitko ne mari za jednog »malog« nogometaša »Karlovca«, »Šibenika«, »Varaždina«…, koji će, danas ili sutra, početi zarađivati za život kao konobar. Oni labilniji možda će pribjeći lakšem načinu zarade u Hrvata, posuditi novac od kamatara, otići u prvu kladionicu, sve staviti na poraz svoje momčadi i u subotu »sasvim slučajno« skriviti jedanaesterac iz kojega će protivnik postići pobjedonosni pogodak, a onda napuniti kolica u supermarketu i ostatak lako zarađena novca trošiti onoliko dugo dok na njegova vrata ne zakucaju istražitelji USKOK-a. A onda pravac Remetinec… U najcrnjoj varijanti. U onoj ne odveć perspektivnoj, ali kudikamo poštenijoj, sve će rjeđe trenirati i sve češće trčati »počasne« krugove oko stolova s tacnom u ruci i moliti Boga da u njegov kafić, prije ili kasnije, svrati maksimirski boss Zdravko Mamić i nagradi ga bogatom napojnicom…