Finale Kupa 2006. godine protiv »Varteksa« bio je vrhunac Ježićeve vladavine klubom nakon čega je slijedio pad uzrokovan u prvom redu brojnim promašajima u kadrovskoj politici, te činjenicom da su Ježićeva ulaganja bila kratkoročne prirode, usmjerena uglavnom u prvu momčad, što na duge staze nije moglo donijeti rezultate. Kao što nije donio rezultata ni posljednji pokušaj da svoj boravak na Kantridi ovjenča toliko željenim naslovom prvaka.

Ježićeva vladavina

Naime, Ježić je u sezoni 2007./08. uložio rekordnih četiri milijuna eura, veći dio toga novca u najskuplju prvu momčad koja je od osamostaljenja hodala travnjakom Kantride (Žilić – Marčić, Vučko, Budicin, M. Pamić – Šafarić – Bule, Ivanov, An. Sharbini – Škoro, Đalović; Jakirević, Radman, Jertec, M. Brajković, Božić…). Nakon sjajnog jesenskog dijela sezone (drugo mjesto) momčad se doslovce raspala na proljeće (samo tri pobjede!). Ondašnji trener i sportski direktor Zlatko Dalić nije se mogao nositi s ekipom prepunom jakih individualaca i Ježićeva era je završila neslavno, debaklom u Maksimiru (6:1) i četvrtim mjestom.

Damir Mišković prvi je Ježićev nasljednik od kojega se očekuju trofeji. Miškovićevu i Ježićevu predsjedničku eru je dosta teško uspoređivati zbog nekoliko osnovnih činjenica. Najbliži suradnik talijanskog bogataša Gabrielea Volpija ne ulaže u »Rijeku« društveni nego privatni kapital. Osim toga, tvrtka Social sport će uskoro postati vlasnikom kluba nakon što je već uložila oko četiri milijuna eura u naslijeđene dugove, infrastrukuturu, tekuće potrebe…

Ježiću ni na vrhuncu društveno-političko-ekonomske moći nije padalo na pamet privatizirati klub, jer »Rijeka« nikada nije bila njegov dugoročni cilj. Mišković sluti drukčije zbog čega je već sada osigurao mjesto u klupskoj povijesti. Ono što se može usporediti jest način na koji obojica predsjednika žele doći do prvih uspjeha – za hrvatske okvire osjetnim ulaganjem u prvu momčad. Počeci su vrlo slični. Ježić je u ljeto 2003. razjurio momčad koja se jedva spasila od ispadanja iz lige i počeo dovoditi brojna igračka imena koja jamče rezultatski iskorak. No, više od godinu dana Ježić je trebao sačekati da momčad »Rijeke« počne igrati nogomet vrijedan trofeja, a nikada nije shvatio da budžet od četiri milijuna eura nije dovoljan da se upusti u borbu za naslov prvaka.

Juričićeve procjene

Prvo i osnovno je selekcija igrača. »Rijeka« je ovoga ljeta dovela 15 igrača. Sportski direktor Srećko Juričić, najodgovornija osoba u klubu za selekciju igrača, doveo je manje više ono što je bilo moguće dovesti s hrvatskog tržišta uzmu li se u obzir zadani okviri (slobodni igrači). Juričiću se tu naizgled ne može puno zamjeriti osim dvije važne činjenice. Prva je da je nakon odbijenice Saše Bjelanovića podcjenio problem prvoga napadača i da precjenjuje vrijednosti dovedenih igrača. »Rijeka« ima dobru momčad za hrvatske okvire, ali nema ni približno tako kvalitetne igrače kao što su uvjereni svi u klubu.

Uostalom, Dario Knežević i Mato Neretljak jedini su igrači koji bi imali zajamčeno mjesto u početnom sastavu Ježićeve »Rijeke« koja je osvojila četvrto mjesto 2008. godine! »Rijeka« u svojim redovima nema niti jednog igrača koji čini osjetnu razliku na onom dijelu terena gdje se odlučuju utakmice kao što je recimo svojevremeno imala u Tomislav Ercegu, Davoru Vugrincu, Ahmadu ili Anasu Sharbiniju, igračima koji su predvodili jake »Rijeke« u svoje vrijeme. Leon Benko, Damir Mujanović, Antonini Čulina i Andrea Mutombo (Danijel Cesarec je tek stigao) su nedvojbeno dobri igrači, ali njihove brojke ne jamče ono što su jamčili njihovi prethodnici – potez ili gol prevage.

Čulina je zabio sedam prvoligaških golova u karijeri, Mutombo pet, a Mujanović i Benko su samo jednu sezonu u karijeri zaključili s više od 10 postignutih golova po sezoni. Sva četvorica zajedno su zabili manje prvoligaških golova u karijeri od Ahmada i Anasa Sharbinija u dresu »Rijeke«! U prijevodu, Srećko Juričić bi teško 1994. godine igrao finale Kupa Hrvatske protiv »Croatije« da u svojoj, nedvojbeno kvalitetnoj momčadi »Rijeke«, nije imao jednog ekstra pojedinca u Mladenu Mladenoviću koji je te sezone zabio 23 gola.

Scorijine pogreške

Nakon šest kola potpuno jasno je da »Rijeka« ima više radnu nego umjetničku momčad, dakle ekipu koja mora »voziti 120 na sat«, ako želi pobjeđivati. Takvo saznanje dovodi do drugog problema koji je isključivo u domeni trenera. Elvis Scoria je oduvijek spadao u red trenera iza kojih ostaje duboki trag. Nisu slučajno svi njegovi nasljednici imali uspjeha nakon što im je prepustio momčad, što govori da je u pitanju sistematičan trener čije momčadi u pravilu gaje prepoznatljiv nogomet.

Elvis Scoria još uvijek nije pronašao igru koja donosi rezultat, između ostaloga i zbog toga što očito precjenjuje mogućnosti igrača i momčad kada od nje traži da svaku utakmicu igra nogomet, »na prednji pogon«, s visokim posjedom lopte i inicjativom koju nema tko pretočiti u pogotke. Ovoj momčadi očito ne odgovara takav naglašeno napadački način igre kojega Scoria tvrdoglavo prakticira potaknut silnom euforijom i medijskom pompom koja prati ovu ekipu. Budući da se igrači neće mijenjati barem do zime, Scoria će morati prilagoditi način igre igračima želi li početi izvlačiti maksimum od ove ekipe i popraviti mršavi bodovni učinak na startu sezone.

Treći problem su suci koji su ovih šest kola »Rijeci« uzeli između četiri i sedam bodova i to grubim previdima kao što su (ne)dosuđeni jedanaesterci. Naravno da se tu ništa ne događa slučajno, kao što povjerenik za suce Ive Peraić posljednjih dana ne hoda slučajno Kantridom na prstima. Trebalo je nakon osječke lakrdije, nedosuđenog penala i isključenja (TV snimka jasno opovrgava Peraićevu izjavu da je kontrolor suđenja utvrdio da je Smoje igrao rukom 10 centimetara izvan kaznenog prostora), imati hrabrosti i povjeriti zaprešićki sraz »Intera« i »Rijeke« sucu Vučemiloviću iz Osijeka iza kojega godinama već ostaju »krvavi tragovi« na prvoligaškim utakmicama.