Do sada su Riječani u Maksimiru bili kao eunusi u haremu. Pogodak Tomečaka koji je donio prednost uoči uzvrata na Kantridi tek je sedma pobjeda Riječana u 68 godina (67 utakmica u svim natjecanjima). Statistički podaci ne znače puno, ali otkrivaju istinu o kompleksu Maksimira. Govore o značaju tog jednog gola, prikazane igre, bez obzira na to što je riječ o dvama susretima finala, pa je odigrano tek prvo poluvrijeme. Sedmi Rijekin finale Kupa (Jugoslavije i Hrvatske), imat će svoju veliku završnicu u utorak. Opuštanje je zabranjeno, predstava u Maksimiru je obrazac po kojem Rijeka mora nastaviti na putu do slavlja.

   Rijeka je na nogama. Ulaznice, papir koji otvara vrata stadiona Kantrida više nema vrijendost. Jer su sva mjesta rasprodana. Četvrti puta ove sezone. Najveći je to uspjeh Kluba, ekipe i – trenera. Stadion pun kao oko, stijene čuvaju Rabuzinovo sunce, u jamačno nezaboravnom ambijent, Rijeka želi osvojiti svog peti trofej. Prvi puta na svom terenu. Jer i kada su igrana dva susreta, uzvrati su bili daleko od Kantride. U Beogradu dvaput, Splitu i Varaždinu. Pregrizli su jezik oni koji su strahovali zbog toga što se prva utakmica igra u Maksimiru. Bojali su se – pune mreže, kao u prvenstvu prije 25 dana… I potonuća zanimanja za uzvrat. Rijeka je goropadno protutnjala Maksimirom, uhvatila gol prednosti. Najavljivao sam »osvetnika« Kramarića, nakon Ercega i Vugrineca (zabili su svojim bivšim klubovima u finalima), ukazao se – Tomečak. Gledao je vratara i zabio u prvi kut! Korektno nije slavio pogodak, jednostavno nije znao kako se ponašati. Po vlastitu priznanju. Kramarića čeka zaključiti posao na Kantridi.

   Znao je zato što s loptom u svim dijelovima terena u oba smjera, Ivan Močinić, prvi violinist riječkog orkestra. Ivo Ištuk mu je prvi pružio prigodu, Dragan Skočić je tvrdio da bi ga trebalo klonirati, a Matjaž Kek je igrao »toplo-hladno«. Mudro je pustio filozofe da teoretiziraju o njegovom krhkom tijelu i igri »prema nazad«, nedovoljnoj agresivnosti, i na kraju shvatio da u rukama ima – biser. Močinić je rudario i dijelio lopte u dobro uigranom kolektivu. Zajedno s Brezovcem i Moisesom, te potporu bočnih igrača, Jugovića i Kvržića, »progutali« su sredinu terena Dinama (Ademi, Brozović, Antolić), isključili izvore napadanja električnom energijom. Leovac Soudanija i Tomečak Halilovića strpali su u mali džep i Čop je mogao lajati na mjesec u sendviču Leškovića i Mitrovića. Dva mlada srednja braniča koji bi mogli isto tako dobro igrati u skupocjenim »firmato« odijelima. Elegancija i mekoća u svakoj intervenciji.

   Vjerojatno najbolja utakmica Rijeke ove sezone. U potpunosti je razoružala prvaka države, oduzela mu prostor hrabrom duel igrom na sredini terena. Utakmica u kojem se najbolje do sada vidio trenerski rukopis. Matjaž Kek je pobornik organizirane igre, manijakalno je pedantan, pazi na svaki detalj (zatvara treninge), i traži brzu transformaciju iz čvrstog defenzivnog blocca. U Maksimiru je momčad bila sastavljena tako da su oba koridora uz aut liniju bila presječena, a sredina terena – minirana. Možda je Dinamo imao više loptu u nogama, ali sve je to bilo planski, dio Kekove strategije. Uostalom ono što traži Štajerac od početka sezone, postao je trend u završnicama europskih kupova. Kek je vidio unaprijed. Nikada nije bio pobornik tika – take. Vjerojatno misli kao i Klopp: Da sam u mladosti gledao Barcelonu, bavio bih se golfom…

   Rijeka je u Maksimiru interpretirala moderan nogomet po najnovijim trendovima. Bilo je slabosti, Kek nema Ancelottijeve igrače (nakon trijumfa u Munchenu ne može dobiti Valladolid…), ali za hrvatske prilike na klupi za rezervne igrače – raskoš.

   Sjajnu sezonu, Rijeke i svoju, mora zasladiti trofejem. Rijeka je pred vratima Rima, ali oprez… Vrag nikada ne spava. Kek to zna. Još samo korak do besmrtnosti.