Pele i Neymar

Što god netko mislio o tome, u polufinalu ipak igraju momčadi koje su najviše pokazale. Brazil, doduše, uz određeni »poguranac« sudaca. Kažu da tako »mora« biti. Zaključno s četvrtfinalnim utakmicama. U poluzavršnici ni na jednom velikom natjecanju više nema »povlaštenih«. Niti favorita. Južnoameričko-europski okršaji (Brazil – Njemačka, Nizozemska – Argentina) potpuno su otvoreni. Brazil nariče nad sudbinom »Selecaoa« koji je uoči najvažnije utakmice dosadašnjeg dijela svjetske smotre ostao bez najlucidnijeg (Neymar) i najboljeg (Thiago Silva) igrača. I priziva povijest. Na Svjetskom prvenstvu 1962. godine u Čileu, Brazilci su izgubili Pelea koji se ozlijedio u drugoj utakmici protiv Čehoslovačke i propustio ostatak turnira. Zamijenio ga je dvadesetdvogodišnji Amarildo koji je na prvoj sljedećoj utakmici postigao oba pogotka u pobjedi (2:1) nad Španjolcima, poslije još jedan u finalu. U Peleovu odsustvu najvažniji igrač postao je Garrincha, koji je u drugi brazilski naslov svjetskog prvaka ugradio četiri pogotka.

   Pele i Neymar. Vječne usporedbe. Obojica nose slavnu »desetku«, obojica su skrenula pozornost na sebe igrama u »Santosu«, obojica su bila najbolji strijelci i stožerni igrači brazilske reprezentacije, obojica su imala dvadeset godina kad su se ozlijedili i propustili ostatak svjetskoga prvenstva… Ima, međutim, jedna bitna razlika. Na Neymarovu žalost, Pele je u trenutku ozljede već bio svjetski prvak. Četiri godine prije Čilea vodio je momčad do trijumfa u Švedskoj. Na Scolarijevu žalost, današnji Brazil nema u momčadi igrača koji će u Neymarovu odsustvu postati Garrnicha ili Amarildo modernoga doba. Scolarijev Brazil, uostalom, počiva na odvažnom gardu stopera Davida Luiza, kojega uvijek malo dijeli od »luđaka« do genija, Hulk može slomiti svakoga protivnika, ali i u izglednoj situaciji šutnuti loptu u zadnji red tribina, Fred katkad izgleda tromo kao da igra na pijesku Copacabane… Scolari je na velikim kušnjama.

Strast i uspomene

  Za razliku od Nijemaca i Brazilaca, povijest međusobnih dvoboja Nizozemaca i Argentinca na svjetskim prvenstvima puno je zanimljivija i sadržajnija. Na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 1974. godine Johan Cruyff i društvo potopili su »gaučose« (4:0) u drugoj fazi natjecanja (skupina) i na najbolji način reklamirali »totalni nogomet« nezaboravnoga Rinusa Michelsa, četiri godine kasnije Argentina je u domaćem okruženju i frenetičnoj atmosferi stadiona Monumental u Buenos Airesu na krilima Marija Kempesa pobijedila u finalu i postala svjetski prvak. U Francuskoj 1998. opet je bolja bila Nizozemska. Zahvaljujući Dennisu Bergkampu koji je u pretposljednjoj minuti četvrtfinalnoga ogleda na marsejskom »Velodromu« postigao jedan od najljepših pogodaka na svjetskim prvenstvima i prokrčio svojoj momčadi plasman u polufinale. Posljednji međusobni susret, onaj u zadnjem kolu natjecanja po skupinama SP-a u Njemačkoj, nije bio osobito upečatljiv. Utakmica lišena rezultatske neizvjesnosti, uslijed činjenice da su obje momčadi već osigurale plasman u idući krug, okončana je najnepopularnijim rezultatom (0:0).

   U nogometu se, naravno, ne živi od uspomena. Bez obzira na to što svi očekuju da ih sutra ožive Lionel Messi i Arjen Robben, dvojica izvanserijskih igrača kojima se i na brazilskim travnjacima dive nogometni zanesenjaci širom svijeta. Robben djeluje nezaustavljivo, njegova dominacija u igri »jedan na jedan« ostavlja bez daha, on protivnike prolazi kao da ih nema. Messi? Jedna će sitnica puno reći. U onoj stopostotnoj prilici u smiraju utakmice protiv Belgije argentinski nogometni čarobnjak se u sprintu prema Courtoisu nekoliko puta osvrnuo iza sebe ne bi li vidio tko ga pokušava uhvatiti. Onaj »stari« Messi to nikad ne bi napravio. Kao da do kraja ne vjeruje svome tijelu. Samo… Kod Lea se nikad ne zna. Kad ga svi otpišu, on »uskrsne« i odigra potez za pamćenje. Poslije pobjede nad Belgijom u Messijevu se oku vidjela iskra. Ona koje nije bilo tijekom jedne od najlošijih sezona u karijeri. Možda je to znak. Možda se u Leu opet probudila strast. Ako jest, Nizozemcima neće biti lako. Luisu van »Genijalu« unatoč.

   Stariji nogometni kroničari sjećaju se batina koje je dobio Pele na svjetskim prvenstvima 1962. i 1966. godine. Statističari su zapisali da je talijanski branič Claudio Gentile na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982. godine napravio 23 prekršaja na Maradoni i zaradio samo žuti karton, a slavni argntinski nogometaš snosio jednake sankcije samo zato što se požalio sucu na Gentileove brutalne startove. Igrači Brazila i Kolumbije napravili su u nedavnoj čevrtfinalnoj utakmici 54 prekršaja u 41 minutu i sedam sekundi »čiste igre«, što bi značilo da se prekršaj dogodio svakih 45 sekundi!? Nije kriv samo Carballo. Epilog? U ratničkom okruženju najveće nogometne zvijezde s travnjaka odvode bolničkim helikopterima kao na prvim linijama fronte. Umjesto uz ovacije ispunjenih tribina. Učinite nešto, gospodo iz FIFA-e! Zaštitite naljepšu igru! Kaznite »ubojice«! Dajte nogomet umjetnicima