RIJEKA Kolone štovatelja Dinama su se kroz desetljeća mogle diviti majstorijama njihovih omiljenih napadača, među njima je svakako i Drago Vabec, popularni Off. Nadimak je dobio kada je kao klinac igrao na nekom turniru, a suparnik ga je stalno bockao značkom koju su razmijenili prije igre.

Vabec je gunđao u stilu »off me pika«, kada je kasnije ispričao o čemu je riječ, suigrači su ga jednostavno prozvali Off. Od tada su prohujala desetljeća, čakovečki se mladić vinuo u nogometne visine. Ne samo da se ustalio u prvoj Dinamovoj jedanaestorici, nego je bio jedan od najboljih i najistaknutijih napadača u Dinamovoj povijesti. S 529 nastupa peti je u povijesti kluba svih vremena.

Probio se u jugoslavensku reprezentaciju, premda su vrata za ulazak u izabranu vrstu tada bila znatno uža iz Zagreba nego recimo iz Beograda. Upamćen je nastup sa Švedskom u Zagrebu, kada je Dragan Džajić »pričao Andersenove bajke«, prodavajući sombrera i tunele istoimenom skandinavskom beku, a dok je Franjo Vladić maestralno vodio igru, u toj pobjedi 3:0 Vabec je zabio tako efektan gol da ga se dugo vrtilo u špici Sportskog pregleda.

U silinu njegova udarca uvjerili su se i riječki ljubitelji nogometa, sedamdesetih godina u finalu tada jakog turnira Gornjeg Jadrana prilikom Dinamove pobjede nad Partizanom 4:1.

Danas mu je 70. rođendan, ali ne odvaja se od »najvažnije sporedne stvari na svijetu«, svoje bogato znanje prenosi na svoje mlade nasljednike.

– Angažirao me moj bivši klub Međimurje iz Čakovca, koji sam uveo u Prvu ligu, vodim prvu momčad juniora – kaže slavni Drago Vabec, sada po godinama ozbiljni međimurski gospon, nekadašnje nezaustavljivo krilo. – U stručnom sam stožeru. Imam dosta obaveza. Imamo trening ujutro u pola deset, drugi trening poslijepodne, stalno nešto radimo.

I sam je davno išao tim putem, kojim sada idu mladi dečki koje trenira, kako se mijenjaju vremena, tako se mijenaju i neke stvari u nogometu.

– Danas je nešto malo drugačije nego što je onda bilo. Ovi sada su svi najedamput neki veliki igrači, imaju menadžere i takve stvari. Nisu baš toliko zagrizli, ali su recimo napredovali što se tiče tehnike.

NA KANTRIDI – Savo Filipović i Vabec

Predivan kraj

Iskreni ljubitelji nogometa bi se obradovali da se pod njegovim vodstvom pojavi neki novi igrač poput Vabeca.

– Tu bi se sigurno našlo materijala, svakako, ali neki dečki uz nogomet i rade te se onda teško opredijele profesionalno za nogomet. Tu im je dobro, Međimurje je predivan kraj, ima i druženja pa se onda nogomet malo zanemari. Ali svakako ima potencijala.

U svoje vrijeme Vabec je pred sobom imao bogatu ponudu sportova, pravi »švedski stol«, guštirao je od svega pomalo.

– Ono što malo ljudi zna, ja sam kao mlad bio svestran sportaš, ganjao sam sve sportove, od atletike, šaha, stolnog tenisa, rukometa. U rukometu sam bio i golman i igrač. Nudili su mi da dođem u rukomet, ali ja sam se opredijelio za nogomet.

Teško bi ondašnjim nogometnim navijačima, dok su se divili Vabecovim prodorima, driblinzima i golovima, bilo zamisliti kako je to nezaustavljivo šilo bilo rukometni vratar.

– Ne da se hvalim, ali bio sam izvanredan rukometni golman, ali bilo je to još u osnovnoj školi. Imali smo tu jedan dobar rukometni klub i onda su me vrbovali, no opredijelio sam se za nogomet. Već sam sa 14 i pol godina igrao za prvu momčad čakovečke Sloge. Uveo me trener Franjo Šarić, nažalost pokojni. Ja sam inače u juniorima igrao centarhalfa, stavio me na lijevo krilo. Bio sam nezadovoljan, ali znate kako je na selu.

Nekada je bilo malo ljevaka, nitko nije htio igrati lijevo krilo pa sam morao ja. Vjerojatno se nešto slično događalo i po Rijeci, u Istri…

Vabec je igrao i po lijevoj i po desnoj strani, šutirao je, driblao i centrirao i ljevicom i desnicom bez problema.

– Da vam budem iskren, na početku nisam imao pojma igrati lijevom nogom, a ono kasnije mi je sve donio rad. Vježbao sam lijevom, centrirao sam tri, četiri puta iza gola, a onda je išlo dalje. Bio sam nadaren, zamahnuo bih na lažnjak pa centrirao desnom nogom, tako da sam igrao s obje noge, a zahvaljujući tome što sam igrao lijevo krilo, stekao sam i dobar lažnjak. Uz to, šutirao sak i desnom i lijevom, samo što mi je desna bila preciznija kada bih recimo izvodio jedanaestarac. Ali, svejedno mi je bilo igram li lijevom ili desnom nogom.

Svi ti njegovi igrački aduti su se trebali potvrditi u tadašnjoj itekako jakoj maksimirskoj konkurenciji, došao je među asove, koji su osvojili i do danas slavljeni Kup velesajamskih gradova.

Foto PIXSELL

– Bio sam presretan kada sam uopće upao među rezerve. Došao sam u strašnu generaciju, onaj »Dinamo 67«, oni su u studenome osvojili Kup velesajamskih gradova, a ja sam došao svibnju 1968. godine. S njima sam trenirao, radio, učio, a imao sam i od koga učiti. Znaju svi dobro tu strašnu generaciju Dinama, koju je po povratku iz Leedsa na prvoj idućoj utakmici dočekao pun stadion.

Bilo je to ludo vrijeme. Uostalom, ta naša bivša Jugoslavija je imala vrlo jaku ligu, mi smo nekada bili u rangu Lige petice, u rangu recimo Francuske. Inače, moja čakovečka Sloga je igrala u Zagrebačkoj zoni, dolazili smo stalno igrati u Zagreb, s Trešnjevkom, Lokomotivom, Rudežom, Borcem, Elektrostrojem, onda su me pratili. Zapazili su me, upao sam im u oči.

Biće

Sjetio se pritom i dviju nezaboravnih trenerskih legendi.

– Trener koji me je puno trenirao i od kojega sam najviše naučio je pokojni Ante Biće Mladinić iz Hajduka, koji je bio i trener hrvatske juniorske reprezentacije, te jugoslavenske juniorske reprezentacije. Kada sam postao pak seniorski reprezentativac, nakon što sam prethodno bio već standardni Dinamov igrač, u A reprezentaciji izuzetno me je cijenio Vujadin Boškov.

Kod njega sam i najviše igrao u reprezentaciji. Put mi je bio težak, ali moj se san ostvario.

Samo godinu dana po dolasku u Maksimir, gospon Drago je slavio prvi trofej, Dinamo je osvojio Kup nakon dviju nezaboravnih finalnih utakmica s Hajdukom, igrajući uz zvijezde poput Slavena Zambate, Mladena Ramljaka i nezaboravnog majstora Rudija Belina.

– Te 1969. godine smo osvojili Kup u onim povijesnim utakmicama, igralo se u subotu i onda odmah u utorak, prvo je bilo 3:3 pa onda 3:0. Nisam igrao tu prvu utakmicu jer sam bio kod Biće Mladinića i igrao za juniorsku selekciju Jugoslavije. Potom me trener Ivica Horvat odmah pozvao u Beograd, ušao sam u posljednjih deset minuta. Prvo sam pogodio stativu, a onda sam zabio za 3:0.

Ostavio je dubok trag u povijesti kluba iz Maksimira, uostalom peti je u povijesti po broju nastupa za popularne »modre«.

– Među prvih deset sam po broju nastupa. Inače, pet Međimuraca je među prvih deset po nastupima za Dinamo. Kada se pita hoće li biti neki novi Vabec, podsjećam da je bilo puno Međimuraca u Dinamu, od Lesjaka, Bogdana, mene, Ladića… Međimurje se sada malo zapustilo po nastanku naše hrvatske države. Onda tu puno odlučuju menadžeri…

Brest

Zapažena mu je duga karijera u francuskom Brestu, tolika da su francuski autori o njemu napisali knjigu, snimljen je i dokumentarni film o Dragi Vabecu, nastupao je i u jednom tamošnjem glazbenom spotu. Naslušao se komplimenata, među inima i tadašnjeg slavnog francuskog trenera Michela Hidalgoa.

– Uz knjigu i film, pozvala me jedna njihova vrlo popularna glazbena grupa pa smo snimili spot.. Što se moje karijere tiče, te četiri godine koje sam proveo u Brestu su mi i najljepše. Potpisao sam dva ugovora, prvo na tri, a onda na jednu godinu. I danas sam uvijek dragi gost, proglašen sam najboljim igračem Bresta svih vremena. Često sam im gost. To je nešto predivno, grad mi se sviđa, nešto kao Rijeka.

Kada sam došao prve godine, ispali smo, ali smo se odmah vratili u Prvu ligu. Bio sam svake sezone treći strijelac francuske lige. Igrao sam na lijevom krilu. Znate što, zabijati po 17-18 golova u francuskoj ligi, to je velika stvar. Kada smo kod pohvala, trener Hidalgo je nažalost nedavno umro, a imao je lijepu, zlatnu generaciju u reprezentaciji. Francuska je velika država, a u nogometu je jako napredovala od dana kada sam ja bio došao. Bili su malo niže, ali su onda napravili puno toga. Mi smo bili bolji od njih, a sada ih ne možemo pobijediti.

Rado se sjeti i riječke legende Milana Radovića, nekadašnjeg prvog strijelca Prve jugoslavenske lige, obojica su zajedno igrali u Brestu.

– Radović i ja smo bili suigrači. On je došao u isto vrijeme kada je za trenera došao Dušan Nenković, koji je vodio razne klubove, tako i Hajduka, tada je stigao iz niškog Radničkog. Radović je bio super centarfor. Nije bio baš neki jak igrač glavom, ali je bio jak na lopti, brz. Mi smo naravno prijatelji. Nažalost, nastradao je, doživio je prijelom noge. Rado se čujem s Milanom.

I Drago Vabec nije odolio nogometnom šarmu Josipa Skoblara, koji je osvajao nogometne sladokusce gdje god igrao, tako i na Kantridi, u Francuskoj je svakako najpoznatiji hrvatski nogometaš svih vremena, legendarna Zlatna kopačka koja je u tri sezone za Olimpique iz Marseillea isporučila čak stotinu golova. Po izboru France Footbala i L’Equipea Joško je u vrhu, po jednima je najbolji stranac Francuske svih vremena, po jednima je na drugom mjestu. Vabec se pak u tim izborima osjetio zakinutim.

– France Footbal je napravio veliku nepravdu prema meni, kada su procjenjivali dvanaest najboljih stranaca, nisu me uopće uvrstili, preskočili su me i zaboravili. To me je malo razočaralo, ali dogodi se. Tu je puno kriv i Brest što nije odmah reagirao. Skoblara dobro znate, igrao je i u Rijeci. Nema se o njemu što dodati nego ono što se zna. Predivan je to čovjek. Čujemo se, došao je i dva puta ovdje kod nas u Međimurje. Ma, legenda nad legendama…