Branko Ivanković / Snimio Ivica Tomić
Zapadni mediji napravili su od Irana zemlju slučaj dok je u stvarnosti sve je suprotno: život u Iranu je odličan, sigurnost je na najvećem mogućem stupnju, terorizam je nemoguća misija. Ljudi su ljubazni i vrlo otvoreni prema strancima, ima apsolutno svega, a hrana... hrana je čudesna
Jedan od najpoznatijih hrvatskih trenera novijeg doba svakako je Branko Ivanković. Nakon nogometne karijere ostvarene u Varteksu, ovaj je 62-godišnji Međimurac početkom devedesetih krenuo u trenerske vode. Uz zanimljivu karijeru u hrvatskom ligaškom nogometu, vodio je Dinamo, a formirao je nakon dvogodišnjeg rada i šampionsku ekipu Rijeke koju je 1998. godine predao na »upravljanje« Nenadu Gračanu. Uz tu godinu vezuje se i jedan od njegovih najvećih uspjeha – bio je naime član stožera Ćire Blaževića koji ostvaruje fenomenalan uspjeh, broncu na svjetskom prvenstvu u Francuskoj.
No, Ivanković ima i vrlo zanimljivu međunarodnu karijeru iz koje izdvajamo čelnu, selektorsku poziciju u reprezentaciji Irana koju 2006. odvodi na svjetsko prvenstvo u Njemačku. Iako u grupi osvaja samo bod, Iran je bio ravnopravan partner Meksiku, Portugalu i Angoli što mu je sasvim sigurno lani otvorilo mjesto na trenerskoj klupi najpopularnijeg iranskog kluba Persepolisa.
S jednim d najvećih intelektualaca, ili kako bi stariji naraštaji rekli pravog gospona među trenerima, razgovarali smo za njegovog boravka u Hrvatskoj Osim nogometa, hrvatskog i iranskog koji su nam bili u fokusu, zanimao nas je i život u Iranu, posebno danas iz kuta sve većeg otvaranje te zemlje prema svijetu. Na žalost, neizbježna su bila i pitanja o permanentnoj terorističkoj prijetnji iz neposrednog iranskog susjedstva.
S obzirom na to da ulazimo u završnicu hrvatskih ligaških nogometnih nadmetanja u kojima završne obračune imaju Rijeka i Dinamo, zanimalo nas je s odmaka od nekoliko tisuća kilometara njegovo viđenje velikog finala HNL-a.
Bili ste uspješan i od publike vrlo prihvaćen trener Rijeke. Vodili ste u nekoliko navrata uspješno i Dinamo. Tko ima ove godine veće šanse stići do naslova?
– Jasno da je u ovom momentu određena prednost na strani Dinama ali… i to veliki ALI: Rijeka u svakom slučaju sama odlučuje o svojoj sudbini. Jer Dinamo dolazi u Rijeku pa je pobjeda ta koja otvara Rijeci put do naslova prvaka. Rijeka je već prije mogla imati mnogo komforniju situaciju da je neke utakmice koje je odigrala neriješeno sa slabijim protivnicima pobjedila. Ali što je tu je – slijedi veliki okršaj na Rujevici.
Rijeka 1998. imala sve u svojim rukama
Slična je situacija bila 1998. kao i ove, 2016. Tada ste vi doveli Rijeku u sjajnu formu, na prag osvajanja titule, danas to čini Matjaž Kek. Možete li usporediti tadašnje stanje u klubu s današnjim?
– U to vrijeme 1998. Rijeka je imala sjajnu generaciju koju sam selekcionirao i koju je Gračan odlično uobličio i stvorio vrhunsku atmosferu s mnogo domaćih igrača. Na žalost, sudačka nepravda, ali i vlastite slabosti u posljednjoj utakmici nisu Rijeci omogućili da bude prva. Bez obzira na suca, utakmicu je Rijeka trebala dobiti, uvjerljivo kod kuće nadigrati Osijek i spektakularno osvojiti titulu. Dinamo se već bio pomirio da neće biti prvak države.
Mnogi su u Rijeci uvjereni da baš kao što tada Zlatko Canjuga nije dao Nenadu Gračanu do titule, to ove sezone Zdravko Mamić neće dozvoliti Matjažu Keku. S obzirom na to da ste nekoliko godina usko surađivali sa Zdravkom Mamićem te da je neprijeporno kako je o vama imao visoko mišljenje, slažete li se s tvrdnjom velike većine hrvatskih navijača kako dok je Mamića nitko osim Dinama ne može biti prvakom Hrvatske?
– Zdravko Mamić je direktor koji će sve napratiti za svoju momčad. Da bude što bolja, da ima što bolje uvjete za rad i financijsku stabilnost. Ali isto tako nije svemoguć. Kao sto sam rekao i 1998. godine Rijeka je imala sve u svojim rukama, pobjedom protiv Osijeka. Jednako tako i danas sve ovisi o Rijeci, prije svega rezultatu utakmice s Dinamom. U slučaju pobjede Rijeka bi imala jaki vjetar u leđa za osvajanje titule.
Među rijetkim strancima u Iranu, kod vas je i bivši igrač Rijeke Luka Marić. Nakon političkog otvaranja Irana, slijed li i nogometno otvaranje vrata iranskih klubova strancima?
– U Iranu mogu igrati tri stranca izvan Azije i jedan stranac koji je iz Azije ili Australije. Ima stranaca, ali naravno nisu iz prve kategorije. Otvaranjem ili bolje rečeno boljim financijskim ponudama bit će i više stranaca. Iz Hrvatske je tu Luka Marić, kod mene je u Perspolisu i igra standardno i vrlo dobro, Pejić je u Esteghlalu, našem najvećem konkurentu, potom Ibričić je u Sepahanu iz Esfahana aktualnom prvaku države, donedavno je bio i Prahić iz Varaždina, ali on se vratio.
Čudesna generacija u Francuskoj
S obzirom na to da smo u zoni povlačenja paralela, u hrvatskom reprezentativnom nogometu se događa situacija »od Francuske do Francuske«. Ćirina i vaša Hrvatska 1998. je bila čudesna, osvojila je broncu. No, mnogi su skloni mišljenju kako je ova, današnja Hrvatska još i jača.
– Naravno da je teško uspoređivati generacije. Vatreni su 1998. godine bili čudesna generacija, ona koja se spremala četiri godine za taj rezultat. Igrači su igrali u vrhunskim klubovima, imali su pobjednički mentalitet i vjeru u svoje sposobnosti koje je selektor Blažević još više naglasio i potencirao. S time da su ono vrijeme i ostale reprezentacije bile fantastične – Argentina, potom Brazil s pravim Ronaldom, Francuska sa Zidaneom, čudesna Nizozemska s velikim broje zvijezda, Talijani i da ne nabrajam dalje. Današnja generacija apsolutno ima pravo na optimizam i visoke ciljeve i ambicije. Vjerujem u nju i siguran sam da uz dobru pripremu, atmosferu koja je jako važna i inat koji očekujem da u sebi probude naši reprezentativci, možemo zaista daleko pa i do samog vrha.
Tu je danas i nekoliko svjetskih klasa – veličina poput Rakitića i Modrića primjerice u tadašnjoj Hrvatskoj nije bilo?
– Da, danas imamo igrače koji su svjetske klase kao što su to Rakitić, Modrić, Perišić, Srna, Ćorluka, Mandžukić… Ali ne bih se složio s vama jer i 1998. smo imali zaista svjetske klase: Boban je igrao u moćnom Milanu, Šuker, pa Jarni u Realu dok je Ladić, po mom mišljenju, u to vrijeme najbolji golman svijeta. Nemojmo zaboraviti na Vlaovića, Stanića iz Chelsea, pa Soldo, Bilić, Štimac… fascinantna je bila i ta generacija.
Danas ste na čelu Perspolisa, jednog od ne samo najpopularnijih timova Irana, vaš teheranski klub ima najviše registriranih navijača u čitavoj Aziji?
– Perspolis je vjerojatno i najveći klub u Aziji ako gledamo po broju navijača jer ima više od 30 milijuna navijača i redovno svaku utakmicu gleda između 60 i 80 tisuća ljudi. A na derbiju je redovito 100 tisuća ljudi. Naravno i moj klub ima svojih padova i nema svoju konstantu u posljednjih nekoliko godina. Nadam se da će se to promijeniti i da će klub biti ono što zaslužuje po svom potencijalu i popularnosti.
Devet titula, sličan broj na poziciji viceprvaka, stadion sa skoro 100 tisuća mjesta… vjerujemo da je svaka utakmica i više nego uzbudljiva. Koliko su vaši navijači, ili općenito iranski nogometni fanovi temperamentni?
– Nogomet je u Iranu nevjerojatno popularan i prate ga svi i mladi i stari, muško i žensko i sve znaju o domaćem, kao što znaju sve o svjetskom nogometu. Vrlo su emotivni i temperamentni, dok su nogometaši osobito Perspolisa i našeg najvećeg konkurenta Esteghlala vrhunske zvijezde, na razini najvećih svjetskih zvijezda. Nogomet je vrlo kvalitetan jer igrači su izuzetno talentirani i genetski vrlo dobro građeni za sportske igre.
Perspolis se trenutno nalazi na trećoj poziciji, za nekoliko dana igrate najveći derbi iranskog nogometa protiv vječnog rivala Esteghlala. Jesenas ste u posljednjim sekundama izjednačili. Kakve su vam šanse ove godine, pobjeda u derbiju vas naime dovodi do samog vrha?
– Prošle sezone Perspolis je završio na osmom mjestu i jedva se spasio od ispadanja iz lige. Uz sve probleme koje sam imao od rasula u momčadi, kasnog početka priprema, smrti našeg kapetana Hadija Nouruzija, velikih sudačkih nepravdi… uspjeli smo doći u poziciju najvećeg kandidata za prvaka države. Naprosto, igramo najbolji i najljepši nogomet i svi očekuju da budemo prvaci države. Još je sedam kola do kraja sezone, uz dobar raspored imamo mogućnost da nakon deset godina Perspolis ponovo bude prvak države. Čeka se taj veliki derbi i pobjeda nas vodi na vrh tablice. Zanimanje je za tu utakmicu takvo da kad bismo imali stadion za pola milijuna ljudi bio bi – pun.
Planirate li ostati u Iranu ili vas ovo ljeto i jesen vode na neke druge meridijane i paralele?
– Radio sam u Njemačkoj, Kini, Saudijskoj Arabiji, UAE i sad sam ponovo u Iranu. Upravo sam s predsjednikom kluba dogovorio produžetak ugovora za još dvije godine. Jako sam zadovoljan tako da tu ostajem do daljnjeg.
Iran je u povijesnom i civilizacijskom smislu jedna od najznačajnijih država svijeta. Njegova politička uloga je i danas jako važna. Kakav je život u Iranu?
– Nažalost, mediji, posebno zapadni, napravili su od Irana zemlju slučaj dok je u stvarnosti sve je suprotno: život u Iranu je odličan, sigurnost je na najvišem mogućem stupnju, nemamo nikakvih problema. Ljudi su zaista ljubazni i vrlo otvoreni prema strancima, ništa ne nedostaje, ima apsolutno svega, a hrana… hrana je čudesna. Istina, promet je neorganiziran i poprilično konfuzan, ali nema nekih nesreća ili problema i svi se jako dobro snalaze u tim uvjetima.
Nitko ne prosi
A standard »običnih« ljudi?
– Standard je kao i svugdje u svijetu. Imate vrlo bogate ljude, potom skupine koje nemaju ekstra standard, ali sasvim komforno žive. A ono što je najvažnije – gotovo je nemoguće vidjeti da netko prosi po ulici ili da rade probleme sličnog tipa.
Živite i radite u državi koju »ostatak svijeta« smatra visokorizičnom? Osjećate li se sigurnim? K tome i okruženje vam je zona trenutno najvećeg svjetskog sukoba?
– Iran je u ovom momentu jedna od najsigurnijih zemalja svijeta. Terorizam i terorističke akcije kakve viđamo po Europi, gotovo su nemogući u Iranu. Mi tu ne osjećamo probleme koji se javljaju diljem Europe. Ti sukobi su jako daleko od Irana i, kao što sam rekao, Iran je jedna od najsigurnijih zemalja svijeta kad govorimo o terorizmu.
