RIJEKA Hrvatski je nogomet posljednjih godina doživio znatan uspon. Više to nije liga u kojoj jedan klub bezbrižno brodi prema tituli, a ostali se bore za mrvice; uz Dinamo, koji dominira godinama, važne uloge sada igraju Rijeka, Osijek, Hajduk, Gorica, na visokoj su razini i Lokomotiva i Slaven Belupo, pa uvijek netko iskoči poput Šibenika, Varaždina, Istre ili prije nekoliko sezona Rudeša… Kada tome dodamo i nove travnjake, na kojima se igra tehnički bolji i puno brži nogomet, dobiva se proizvod koji bi pred punim tribinama sigurno bio nekomu zanimljiv.

Osim gledatelja, dojam je da za upotpuniti tu priču o hrvatskom nogometu kao proizvodu, koji će nekomu biti zanimljiv i kojeg se može monetizirati, nedostaju samo kvalitetniji suci. Čast izuzecima poput Ivana Bebeka, Damira Batinića ili Frana Jovića, ali dojam je da mnogi njihovi kolege nisu uspjeli pratiti napredak kvalitete nogometa koji se igra na hrvatskim travnjacima.

Suđenje Marija Zebeca na Rujevici ide upravo u tom smjeru, sudac koji u nogama ima 127 utakmica Prve HNL trebao bi s više rutine i smisla voditi utakmicu poslije koje će obje strane imati svoje prigovore, u kojoj nije bilo grubog prekršaja, a u kojoj je podijelio čak šest žutih kartona. Neke je dao kada nije trebao (Smolčić…), druge nije kada je trebao (Petković…) i ostavio dojam da je stalno nešto kompenzirao…

U takvim situacijama VAR ne pomaže, već samo sudački talent i kvaliteta koji očito nisu dovoljni za pratiti razinu nogometa koji se igra u HNL-u. Nedjeljna utakmica Rijeke i Dinama (a takvih sada ima gotovo svako kolo u HNL-u) po kvaliteti nogometa, možemo to reći bez ustručavanja, odgovara razini koja se igra u grupnoj fazi Europske lige, a ujedno je i odgovor zašto neki hrvatski suci već duže vrijeme ne dobivaju ozbiljnu priliku na europskoj razini. Kao što je kvalitetom, brzinom u kojoj treba donositi odluke i intenzitetom same igre hrvatski nogomet prerastao neke igrače, ista se stvar dogodila i s nekim sucima.