Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Priča o dvojici karizmatičnih igrača i trenera koji će danas sjediti na suprotnim klupama, past će u vodu onoga trenutka kada istrče igrači »Reala« (Modrić, Kovač), »Barcelone« (Rakitić), »Juventusa« (Mandžukić), »Intera« (Brozović, Perišić)… Oni su ti koji će večeras stvarati mitove o dvojici hrvatskih stručnjaka
BAKU Hrvatska nogometna reprezentacija večeras u Bakuu protiv Azerbajdžana igra kvalifikacijsku utakmicu za Europsko prvenstvo 2016. godine koja se uglavnom najavljuje kao prva stanica »kockastih« na završnom putu prema Francuskoj, ali i kao derbi Nike Kovača i Roberta Prosinečkog, dvojice hrvatskih stručnjaka na izborničkim funkcijama večerašnjih protivnika. Derbi rijetkih sličnosti i značajnih različitosti dvojice bivših suigrača u reprezentaciji i trenera koji tek trebaju napraviti nešto po čemu će ih pamtiti.
Niko Kovač svoj je nogometni put započeo u »Rapide Weddingu« i »Herthi Zehlendorf« i kraj karijere dočekao da nikad nije umakao s germanskog govornog područja igrajući za »Herthu«, »Bayer Leverkusen«, HSV, »Bayern« i »Red Bull Salzburg«. Prosinečki se i danas, kada više od šest mjeseci godišnje provede u Bakuu, osjeća Purgerom, Kovača je i za kapetanskih dana među »kockastima« pratio status »gastarbajtera«, a kao hrvatski izbornik još uvijek na okupljanja reprezentacije stiže iz stalna prebivališta u Salzburgu.
Desetka i busen
Uspoređivati igračko znanje i umijeće vladanja loptom Nike Kovača i Roberta Prosinečkog besmisleno je kao i tražiti nešto zajedničko u njihovim svakodnevnim navikama. Urbana nogometna legenda kaže da je Žuti bio jedan od onih koji nisu mogli probaviti činjenicu da »desetku« na leđima hrvatske reprezentacije nosi igrač Niko Kovač sa zaštitnom, boksačkom gumom preko zuba, kojemu iz gaća stalno viri busen trave. Od uklizavanja! Koliko god uvažavao Kovačev pošten i požrtvovan odnos prema nacionalnoj momčadi koja je za njega uvijek bila svetinja.
Kovač poput Prosinečkog, nikad neće moći prepričavati kako je to zbog jednog njegovog maestralnog »slobodnjaka« »Oviedo« u devedeset i nekoj minuti pobijedio »Zaragozu« 2:1 i jednom gospodinu na španjolskoj sportskoj prognozi najprije »izbio« petnaesti pogodak i dva i pol milijuna njemačkih maraka, a onda ga, nevjerojatnom slučajnošću i podudarnošću, poslije samo nekoliko sati očajna susreo na šanku diskoteke i zaružio s njim do jutra. U igračkim »highlightsima« Roberta Prosinečkog izmjenjuju se role i lažnjaci, od kojih onih osjetljiviji gledatelji mogu dobiti morsku bolest, Niko Kovač ne pamti neke spektakularne poteze, ali oduvijek je bio igrač kakvoga bi u momčadi poželio svaki trener. Marljiv, odgovoran i pošten do srži. Lider. Vođa. Na terenu i u svlačionici.
Nikin odmor u Brelima ovoga ljeta počinjao je i završavao teniskim mečevima i joggingom, Robertov u Malinskoj beskrajnim ćakulama i gurmanskim užicima na terasama njegovih omiljenih kafića i konoba, o čemu, uostalom, najbolje govore besprijekorna figura hrvatskoga i barem desetak kilograma viška azerbajdžanskoga izbornika. Razlike se očituju i u pristupu večerašnjoj utakmici. Niko će, pazeći na svaki zarez, s maksimalnim uvažavanjem govoriti o suparniku kojem je, ne tako davno, u osječkom Gradskom vrtu utrpao šest komada, a Prosinečki, kad ga pitate za taktički pristup utakmici s Hrvatskom, energično ustati sa stola i euforično kazati: »Ma, ne bih parkirao autobus u šesnaesterac ni zašto na ovome svijetu«, potom s objema stisnutim šakama bez zadrške poručiti: »Napast ću Hrvatsku makar dobio šest komada!«.
Niko će s najbližim suradnicima na tabletima i laptopima do sitnih sati slagati momčad pregledavajući najsvježije izračune razine laktata u krvi hrvatskih igrača i skrivati dvojbe pred protivnikom i javnošću, Robert sa svojim stožerom u baru hotela »Sheraton« pored zračne luke cijelu noć bezbrižno ćakulati s hrvatskim novinarima i u tri ujutro hladnokrvno izdiktirati početni sastav bez fige u džepu. Niku nimalo neće okrznuti zločesta opaska na »štreberski« pristup trenerskom poslu, Robi će se znakovito nasmiješiti i slegnuti ramenima dok sluša komplimente na znalački pristup stvaranju igre u svim momčadima koje je vodio i pritom neće zanijekati da je najzaslužniji za prepoznatljivu igru »kockastih« u najboljim danima Bilićeve ere. Niko ne može umaći germanskom poimanju nogometa, strogo kontroliranim linijama kretanja u oba pravca i povratnoj trci svojih igrača, Robi je najzadovoljniji kada reprezentativci Azerbajdžana prepoznaju njegov nogometni vic i zaigraju nogomet iz nekih romantičarskih dana…
Miris nafte
I? Pitka priča o dvojici karizmatičnih igrača i trenera koji će danas sjediti na suprotnim klupama, puna oportunih glagola i pridjeva o nogometnim filozofijama i svjetonazorima, stručnim pristupima materiji, radnim navikama i talentu, past će u vodu onoga trenutka kada na travnjak »Bakcell Arene« istrče igrač »Reala« (Modrić, Kovač), »Barcelone« (Rakitić), »Juventusa« (Mandžukić), »Intera« (Brozović, Perišić)… Oni su ti koji će večeras stvarati mitove o dvojici hrvatskih stručnjaka koji, svatko na svoj način, grade velike trenerske karijere. S jednom bitnom razlikom. Robert Prosinečki, za razliku od Nike Kovača, doista večeras nema što izgubiti. Ni u kom pogledu. U Azerbajdžanu se porazi, uostalom, lakše podnose nego bilo gdje drugdje. Baš kao i neugodni miris nafte u vlažnom zraku Bakua.
– Kažete da se malo »čuje« nafta? Neka se »čuje«, baš mi nekako paše njezin miris, ha, ha, ha… – rekao je Prosinečki u predvečerje utakmice s Hrvatskom, uoči koje spava mirnim snom.
Robert Prosinečki priredio je bivšem suigraču i hrvatskom izborniku Niki Kovaču nekoliko iznenađenja uoči večerašnje utakmice. Osim što je Prosinečki odlučio ozračje učiniti što »vatrenijim«, izabravši Bakcell Arenu koja prima samo 12 tisuća gledatelja, a travnjak ostaviti u prilično zapuštenom stanju, finale se odigralo otprilike u petnaestoj minuti posljednjega treninga »kockastih« pred utakmicu. Ničim izazvan i nenajavljen, Prosinečki je »uletio« na trening i srdačno se pozdravio s ljudima iz nekadašnjega bliskoga okruženja. Iako je bio vidno zatečen, Niko nije propustio priliku za prijateljski zagrljaj i nekoliko minuta razgovora sa »Žutim«, ali vjerojatno nije ni u snu mislio da će jednoga dana na zadnjem treningu uoči važne utakmice pričati sa suparničkim izbornikom. Da nije riječ o Prosinečkome…
Miran je i Niko Kovač. Po običaju maksimalno usredotočen i koncentriran. Bez bojazni da je išta prepustio slučaju i stihiji. Otklonjena je i zadnja dvojba, utakmicu protiv Azerbajdžana po svemu sudeći počinje Marko Pjaca koji je na desnom krilu dobio prednost pred Ivicom Olićem. Pjaca, koji je tijekom posljednje utakmice s Italijom na Poljudu neočekivano ostao na klupi, a u nastavku utakmice u igru ušao Ante Rebić. Dobro upućeni kažu isključivo zbog neznatne razine zakiseljenosti u Pjacinim mišićima. Budući da je Olić prema svim pokazateljima još uvijek jedan od najspremnijih hrvatskih reprezentativaca, ispada da je Kovač pred dvoboj s Azerbajdžanom odstupio od znanstvenog pristupa pripremi jedne utakmice i počeo vjerovati svojoj trenerskoj intuiciji, smatrajući da će Pjacina tehnika za očekivanih kontinuiranih napada »kockastih« više doći do izražaja od Olićeve hitrine. Još da Prosinečki zaigra »bunker«… Priča će doista pasti u vodu.
