Ja sam vam k’o Samovojska, samo što on pamti, a ja pišem – sumira veselo Dunja Štefan sve ono bitno, a da je vezano za njeno strastveno praćenje svih utakmica svjetskih prvenstva u nogometu od 1986. na ovamo. I ne griješi puno, ako griješi išta, jer ono što doajen sportskog novinarstva, Anton Samovojska, vadi iz glave, u nje bi se garant dalo naći u nekoj od bilježnica. Sastavi reprezentacija, rezultati, imena sudaca i selektora, broj gledatelja… Sve je to ona zapisala i zapisuje. Zašto!? Zašto ne!

Da na svijetu ima gospođa Dunja otkrio nam je Srećko Šimurina, predsjednik Udruge sakupljača sličica »Imam – imam – nemam«. Reče nam da je Dunja njihova najstarija članica i reče nam da Dunja pasionirano prati nogomet. I da, Dunji je koja godina preko 80! »To mora u novine!«, prvo je što je pomislio autor ovog teksta nakon što je čuo Srećka.

OZBILJNA ANALITIČARKA

I sada ga evo pred vratima stana na drugom katu stare zgrade u centru Zagreba. Tu živi Dunja. Srdačno se pozdravljamo, a htio to posjetitelj ili ne, pogled mu odmah pada na Dunjino radno okruženje. Kauč je namješten tako da gleda u televizor, na televizoru taman snimka utakmice od noći prije, između Egipta i Novog Zelanda, a uokolo kauča uredno složene bilježnice, blokovi, olovke i kemijske, šalica s kavom, kutija cigareta, dva, tri daljinska upravljača. Tu je sve što onaj koji zapisuje treba, složeno tako da mu je na dohvat ruke. No, tu je i aparat za mjerenje tlaka u čovjeka.

Foto Claudia Bošković

– Taj aparat imam doma i ja. Kakav vam je tlak – pitamo Dunju.

– Pa u sredini, nekad malo viši, nekad malo niži. Ali, pronašla sam lijek – na to će Dunja.

– Dajte ga i meni – k’o iz topa joj na to kažemo.

– Čaj od šipka. Skuham obični čaj od šipka, popijem navečer i on mi snizi tlak – jednostavno će Dunja.

– Pa meni se već isplatilo doć’ – priznajemo, a Dunja se smije.

U taj čas Salah je taman zabio za Egipat. Razgovor na temu tlaka naglo staje. Treba zapisati tko je zabio i u kojoj minuti. Dunja to uredno radi. Tek kad je to obavila finiširamo priču o tlaku.

– Snizi li taj čaj od šipka tlak i kad igra naša reprezentacija – pitamo.

– Onda mi malo skoči, ali ne previše – smije se Dunja.

Foto Claudia Bošković

Dunja je ozbiljna analitičarka, ne da ona emociji da tu ozbiljnost naruši. A nije da joj život nije štošta priredio, primjerice suprug joj je preminuo sad već daleke 1994. U rujnu će njoj biti ravno 83 godine. Bez imalo potrebe da joj laskamo, priznajemo joj kako izgleda znatno mlađe.

– Znate što, ja volim jako puno čitati, volim rješavati križaljke i stalno velim da je sve ok dok me glava i noge služe. Godine!? Pa ja se hvalim sa svojim godinama – šali se Dunja.

Nego, tri daljinska, kutija cigareta, sedam olovaka…

– To je prava oprema! Pišete prvo »u šporko« što se kaže, pa prepisujete? – interesira nas.

– Sve prepisujem – otkriva Dunja.

TATA NOGOMETAŠ

Na dan našeg posjeta mogla se pohvaliti s 40 pogledanih utakmica na ovom Svjetskom prvenstvu. Gledat će ih, dakako, sve, makar bilo zahvaljujući snimalici, to blaženom tehnološkom izumu. Ali, kako je počelo!? Godina je 1986., igra se Svjetsko prvenstvo u Meksiku i Dunjin stariji sin je zaradio upalu pluća pa je hospitaliziran u bolnici Srebrnjak. »Mama, daj mi malo prati utakmice«, zamolio je Dunju.

– Tada sam počela pisati sve, makar gledam ja nogomet od davnih dana – priča Dunja.

Foto Claudia Bošković

Tata joj je, kaže, bio nogometaš, u nekadašnjem Građanskom.

– Moj tetak i tata bili su igrači i oženili su dvije sestre. Znao mi je tetak reći da mi je tata bio živac pa su ga izbacili iz nogometa, ha, ha, ha – veli Dunja.

Sjeća se tako, bio joj je 15 godina kad je njoj i mlađoj sestri tata kupio ulaznice za nogometnu utakmicu, tribina zapad.

– Dinamov stadion je tad još imao žičanu ogradu okolo igrališta. Nas dvije smo gore sjedile, a ispod moj stari na ogradi, ruke provukao kroz žice i viče: »Jerkovićuuuuu!!!!« Ono dalje ne smijem reći, ha, ha, ha. Kada sam se vratila doma, vidjela sam ga u vijestima na televiziji – prisjeća se.

Voli ona sport, kako kaže, od škole svoje, makar nikada nije neki trenirala. Možda i zato nitko od nje očekivao nije da će praćenju SP-a 1986. pristupiti tako posvećeno.

– Nisam u početku pisala tako detaljno, svaki put bih dodala nešto više. Mislim da mi je prvenstvo 2022. bilo vrhunac – skromno će Dunja.

KIĆENA SLOVA

Sve ona zapisuje vezano za utakmice, ali sve. Postave, zamjene, žute i crvene kartone… Da pak sitne razlike i među bilježnicama ima, svjedoče one gdje su zapisi prvenstva na kojima je Hrvatska briljirala. Tu je ono »Hrvatska«, tamo gdje je zatefteren konačan poredak, kićenim slovima napisano.

– Sve zapisujete i još znate kako u faci izgledaju nogometaši jer skupljate sličice – fascinirano velimo.

Foto Claudia Bošković

– Da – jednostavno će Dunja.

Prati ona i igru, kvalitetu njenu, nije da se samo bilježi.

– Recimo utakmica Urugvaj i Zelenortski otoci bila je jako dobra, napeta, brza. Ljutila sam se na naše dečke poslije prve utakmice, što stoje k’o mile Gere!? Ne trče ništa – strogo će Dunja.

Ne daje se ona, međutim, u velike prognoze. Lopta je okrugla, tko će tu znati na koju će se stranu okrenuti. Progovara to iz Dunje garant iskustvo, jer ovo je 11 svjetsko prvenstvo kojeg na ovaj način prati.

– Mijenja li se što kroz godine, način igre, frizure u igrača, dresovi – pitamo.

– Meni je interesantno i publiku gledati. Senegalci su mi super, onih sedam što na prsima imaju nacrtano po slovo imena svoje zemlje – smješka se Dunja.

Sama tehnika praćenja i zapisivanja statističkih podataka zato je od početka ista. Gledanje utakmica, zapisivanje, a onda sve čitljivo prepisati u tekicu.

– Ode vam lijepi komad dana na to – primjećujemo.

Foto Claudia Bošković

– A što ću!? Što ću radit’, dajte mi recite. Evo, knjiga je tu pripremljena kad završi Svjetsko prvenstvo – kazuje Dunja.

Veli kako je štrikala dok su djeca bila manja, voljela je ručni rad. Goblene je također radila. Sve to uz redovni posao.

– Završila sam Ekonomsku školu i radila u Kisikani u Zaprešiću – priča Dunja.

Još je zaposlena bila kada je počela zapisivati ono bitno a vezano za utakmice.

– Što su vam na to rekle kolege – pitamo je.

– Ništa. Nikom se ja nisam hvalila. Ha, ha, ha. To je meni bilo za dušu – kazuje Dunja.

POČASNA ČLANICA

Ne znaju ljudi uglavnom ni za zapisničarstvo njeno, ni za albume sa sličicama koje također skuplja od te 1986. godine.

– Prijašnji albumi mi nisu popunjeni, jer nije još bilo udruge. Čim je osnovana i čim sam saznala da postoji, otišla sam tamo jer su mi falile sličice. Kad sam došla, pitali su me: »Za unuka to skupljate!?« Rekoh: »Ne, za sebe.« I od onda sam baka Dunja, počasna članica – smije se Dunja.

U taj čas na malom ekranu zablinkao je podsjetnik da joj valja okrenuti na drugi program gdje je čeka uradak neki vezan za Bundesligu. Prati Dunja svjetska prvenstva, ali prati i sve iz Lige petice plus domaći nogomet. Svaka liga ima svoju tekicu, onako kako svako svjetsko ima svoju. A zašto i lige petice!?

– Pa, zanimalo me je – jednostavno će Dunja.

Foto Claudia Bošković

– Bude li vam drago kad netko od naših momaka igra u velikim europskim klubovima – zanima nas.

– Obično gledam te utakmice. Lukicu sam stalno gledala – iskreno će Dunja, misleći na Real malo više nego na Milan.

E da, Luka Modrić, onaj koji je, smatra i Dunja, možda najbolji kojeg smo ikada imali.

– A koje to kvalitete mora imati dobar igrač, po vašem mišljenju – pitamo.

– Mora biti dobar trkač, dobro balansirati s loptom, driblati dobro i, normalno, zabiti koji gol – precizno će Dunja.

Taman da se pretpostaviti dade kako joj mora biti zericu muka gledati domaće prvenstvo nakon svih odgledanih utakmica u najjačim ligama.

– Pa ponekad i je, ne uvijek, ali ponekad i je – obzirno će Dunja.

Vraćamo se mi tehnici zabilježbe. Modernost je ipak unijela nekih sitnih promjena. Tako Dunja najprije mobitelom fotografira sastave na televiziji, da bi mogla sva ta silna imena precizno prenijeti na papir. I VAR je novost. I ne smeta on Dunji.

– Mislim da je ipak s VAR-om sve pravednije, jer sam čovjek ne može sve vidjeti koliko oni u VAR sobi kad sve snime i povuku crtu. Istina, ponekad mi ide na živce kad je vrh prsta u zaleđu, ali dobro – kaže Dunja.

Na tren nam se učinilo kako možda Dunji ipak katkad pofali netko da uz nju gleda utakmice, pa da zajedno skoče u zrak kad Vatreni zabiju. Ali, kaže ona da nije tako, da je naučila sama. Unuci ionako, baš kao i sva mladost, samo čačkaju po mobitelu.

– Ne znam kakva će samo njihova djeca biti. Ne zna više mladost govoriti, vokabular im slab, nitko ništa ne čita. Nije isto čitati na mobitelu ili uzeti knjigu pa čitati – precizno secira Dunja.

Ona i pretplatu na dnevne novine ima, ma je politika u novinama nikada nije zanimala. Politika je nju mimoišla i kad je 18 godina imala.

Foto Claudia Bošković

– Onda se sve primalo u Partiju s 18 godina. I zove mene direktor jer 18 mi je godina, i pita bih li se htjela učlaniti u KP-u. Ja rek’o da ne bih. A on veli: »I bolje ne. Ako bi bili kao vaš tata, onda bi vas brzo izbacili« – smije se Dunja.

LUKICA JE – LUKICA

Tata, onaj »živac«, onaj koji je, kako kaže, uvijek morao nešto komentirati. Uglavnom, više je nisu vabili u Partiju.

– Požele li vaši unuci baciti oko na bilježnice – zanima nas.

– Nitko niš – na to će Dunja.

– Pa kome ćete vi to ostavit’ u amanet!? Ja ću stat’ u red – ne da nam vrag mira.

– Ne znam, vidjet ću. Nek’ se poslije grabe – veli Dunja za ovu problematiku pomalo nezainteresirana.

– Ma ne bih ja vas nigdje požurivao, ali šteta bi bila da ovako vrijedna statistika propadne, da barem u Športskom muzeju ne završi – velimo.

Pogledat će Dunja ovo prvenstvo 105 utakmica do finala. Format prvenstva je nikad veći, nikada ih više nije bilo, ovako na prvu bit će da je samo ovih na svjetskim prvenstvima pogledala ona blizu tisuću.

– Pogledala sam ih onoliko koliko ih je bilo – mudro će Dunja.

U taj čas eto nam Claudia da učini koju fotografiju. Ne voli Dunja fotografiranje. Radije nam putem pokazuje i komodu koju je sama složila, i brižno složen alat, i knjige napisane o dragim joj nekim nogometašima, Zajecu, Kranjčaru, Modriću.

– Ipak vam je Modrić najdraži – velimo.

– A Lukica je Lukica – smješka se Dunja.

– A zamislite da ga tu dovedemo, da vidi sve vaše bilježnice. Srce bi vam stalo – kazujemo.

– Baš – sramežljivo će Dunja.

Samo, što kad završi prvenstvo? Bude li Dunji teško, barem onih par dana nakon kraja? Novo se čeka četiri godine.

– Ne bude. Imam knjige – jednostavno će Dunja.

Dunja, Dunja Štefan, baka Dunja, a zapravo ona koja je u najboljim godinama.

– Ja vam želim bar još desetak svjetskih prvenstava – poželjeli smo joj poželjeti.

– Joj, to je puno – na to će ona.

– Onda pet – velimo.

– I to je puno. Pet puta četiri je 20 – ne da se.

– Onda koliko vi hoćete. Samo nemojte žuriti – zaključujemo.

– Ne žurim se. Ha, ha, ha. Koliko onaj gore odredi, toliko će biti – smije se Dunja.

Ima na svijetu Samovojska, a ima i Dunja. Dok on pamti, ona, eto, piše.

OBOŽAVA KNJIGE

Onako kako strastveno gleda nogomet, jednako strastveno Dunja i čita knjige, kupuje ih, skuplja, slaže po abecedi na police. Kako je počelo? Priča Dunja kako ju je mama s deset mjeseci dala starijoj sestri. Mama je bila trudna, a sestra joj nije imala djece.

– Tako da sam ja od svojih deset mjeseci do deset godina bila kod tete. Kad mi je bilo deset, teta je ostala trudna i vratila me mami. Mama me tad učlanila u knjižnicu i prva knjiga mi je bila Heidi – priča Dunja.

Zimu ona ne voli, pa kad su je tjerali na sanjkanje, ona bi radije da joj daju knjigu, da se sjedne na toplo i da čita.

– Znala sam čitati i pod poplunom pod baterijom. A kad sam s 15 godina krenula u Ekonomsku školu, dobivala sam džeparac za sendvič. Te sam novce skupljala pa na kiosku kupovala džepne knjige. Tad sam ih počela skupljati – veli.

U Svijet knjige se učlanila 1. siječnja 1990. Evo je 37 godina njihov član. Pa dobije katalog, izabere knjige za kupnju, a dobije još koju i gratis.

– Imamo oko 1.500 knjiga. Složila sam ih po abecedi jer mi je to lakše – kazuje Dunja.

Kako ih je nanovo složila u nove police, tako je krenula po abecedi čitati one koje je onomad preskakala i evo je na slovu R.

– A koji žanr volite – zanima nas.

– Krimiće – k’o iz topa će

Pa evo skuplja Agathu Christi koja je taman na kioscima, ono što joj nedostaje u kolekciji.

PREBACILA SE NA ODBOJKU

Sličice. One ključne 1986. kupila je Dunja paketića koliko je mogla. Fali joj, kaže, dosta sličica sa starih prvenstava, ali ovaj zadnji album s ovog je pun već.

– Kupila sam u startu četiri boxa, mislila popunit ću to brzo, a ono 500 i nešto duplića. I onda u udruzi razmjene tako da sam popunila. Falio mi je Livaković, pa sam išla od stola do stola ‘ko ga ima. Sjedi gospon sa sinom, pa ga pita: »Da joj ga damo!?« Ha, ha. Tako sam dobila Livakovića – smije se Dunja.

A prolista li kadikad stare albume sa sličicama?

– Ponekad da, pogledam koliko godina za redom neki igrači igraju, je li im se poznaju godine na licu i tako – priznaje Dunja.

Inače, pratila je ona jedno vrijeme i UFC, one borbe snažnih momaka. Gledala je i svaki put bila u čudu što to ljudima dođe da jedan drugog udaraju do krvi.

– Sada već to manje pratim. Prebacila sam se na odbojku. Liga nacija je divna – kazuje Dunja.

A novinar potvrdno kima glavom i sam zadivljen svjetskom odbojkom odnosno onim što se na utakmicama Svjetske lige događa.

MRZI PREKIDANJA

Zadovoljna je Dunja stručnim komentatorima u Americani, emisiji HRT-a što se Svjetskim prvenstvom bavi.

– Poneki put se i nasmijem skupa s njima. Malo mi jedino smeta kad svi u isti čas govore. To mi i inače smeta. Recimo, volim Potjeru pogledati i ide mi na živce kad odgovorima sijeku pitanje prije nego je pitanje do kraja pročitano. A mene zanima, da naučim i ja nešto – iskreno će Dunja.

Pritom ima i savjet za autore Potjere, da ako ništa drugo pitanje ispišu u dno ekrana pa da ne ostanu stvari nedorečene.