Iako Slaven Bilić nikad nije zazirao od trenerskih veličina s kojima se susretao u svom izborničkom radu, 10. kolovoza u Dublinu uoči ili poslije prijateljske utakmice s Irskom pružit će mu se rijetka privilegija stisnuti ruku jednom od najtrofejnijih nogometnih trenera na svijetu. Svaki razgovor s Giovannijem Trapattonijem istodobno izaziva strahopoštovanje i divljenje, ali u svakoj njegovoj rečenici progovara jednostavnost i velikodušnost.

Intervju je dogovoren uoči ždrijeba kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. godine. Nitko ne zna što kane čelnici Irskog nogometnog saveza, ali ako Trapa pitate, za njega je u subotu u Rio de Janeiru počela nova misija za kormilom otočna. Svjetsko prvenstvo? Zašto ne? Bez obzira što će 2014. imati 76!?

   – Meni moje godine ne predstavljaju baš nikakav problem, dapače, one mi donose prednost u radu. Iskustvo. Koje se ne može kupiti. A još uvijek sam, hvala Bogu, lucidan, pun ideja i energije – kaže Giovanni Trapattoni.

   Koja je tajna vaše nogometne besmrtnosti?

   – Znate koja? Ja sam još uvijek zaljubljen u ovo što radim. U tome je cijela filozofija. I još nešto. Uvijek želim više. Rezultati su jedino mjerilo rada nas trenera, zato svakom novom poslu pristupam jednakom količinom pozitivne energije i strašću kao što sam to radio na početku karijere. Uostalom, mogli smo pričekati da nešto osvojim pa onda napravimo razgovor, ha, ha… Meni je svaka nova utakmica novi izazov i ne govorim to samo da nešto kažem. Zaista tako mislim, u suprotnom ne bih imao toliko uspjeha u karijeri.

   Uskoro ćete u Dublinu drugi put u karijeri igrati protiv Hrvatske. Jedino prethodno iskustvo vjerojatno ne pamtite po dobrom. Na Svjetskom prvenstvu u Japanu i Koreji Hrvatska je pobijedila Italiju u utakmici koju su obilježile sudačke pogreške na vašu štetu? Tko zna koliko puta ste šutnuli bočice s vodom dok ste iskaljivali bijes?

Pariška nepravda

Nemoguće je, međutim, ne progovoriti još jednom o utakmici u kojoj je umro »fair-play«. Francuzi su o njoj pričali kroz prizmu »božje ruke« Thierryja Henryja, a Irci proklinjali švedskoga suca Martina Hanssona. Kako sada gledate na tu veliku nepravdu zbog koje Irska nije otišla na svjetsko prvenstvo?

   – Rekao sam onda, a kažem i sada, vjerujem da je Henry reagirao instiktivno, u njegovom potezu nije u tome bilo namjere. To jest najveća nepravda koju sam vidio u karijeri, ali pogreške su moguće. To je nogomet. Slučaj Henry je prošlost. Nema smisla vraćati se na tu priču, uostalom, sve je već rečeno. To je nešto čime se moraju pozabaviti FIFA i UEFA, ne Giovanni Trapattoni.

Nadam se da su ljudi koji o tome moraju brinuti naučili lekciju i da se tako nešto više neće ponoviti. Ja nisam od onih koji voli prebirati po prošlosti, pogotovo želim zaboraviti ružne trenutke u svojoj karijeri. Ako na stvari gledaš unatrag, nikad nećeš ići naprijed. To je moj moto. O tom slučaju više ne treba lamentirati. Za mene je to završena priča. Gotova stvar. Znate, u nogometu ima lakših i težih poraza, ali možda to i jest draž nogometa, što se poraz zaboravi za dva dana. Život mora ići dalje. S druge strane, ne bih volio da se ovaj razgovor svede na priču o sudačkim pogreškama.

   Što očekujete od prijateljske utakmice s Hrvatskom?

   – Za nas je ona vrlo značajna, jer je zapravo posljednja provjera uoči ključnih utakmica u nastavku kvalifikacijskoga ciklusa protiv Slovačke i Rusije. Hrvatska će u svakom slučaju biti odličan test da vidimo naše trenutne mogućnosti, jak protivnik, ali to smo i htjeli.

   U kojem smjeru teče priprema utakmice?

   – E, pa ne smijem baš sve otkriti, je li tako? Hrvatska ima odličnu momčad, tehnički potkovanu, u svakom trenutku željnu nadigravanja. I ima jednog igrača ekstra klase – Luku Modrić. Oduševljava me njegova lakoća igre.

   Kakva su vaša iskustva s hrvatskim trenerima i igračima?

Taktika u malom prstu

Što nedostaje Hrvatima?

   – Kontinuitet, možda i bolja taktička obučenost. Govorim to s aspekta nas Talijana, koji taktiku razrađujemo do najsitnijih detalja. Talijanski treneri taktiku imaju u malom prstu, sve je podređeno tom segmentu igre, od kojega sve polazi. Prema tome, hrvatski treneri moraju se više okrenuti taktici. Hrvatski izbornik Slaven Bilić kojega poznajem još dok je igrao u Bundesligi, na najbolji je način iskoristio golemo igračko iskustvo i povezao ga s nogometnim trendovima. Mislim da u načelu radi dobar posao.

   Što biste promijenili kada bi ste jednoga dana dobili priliku biti njegov nasljednik?

   – Vjerojatno puno toga. Uveo bih neke novitete u radu, uz entuzijazam koji je kod mene uvijek prisutan. To ne znači da ono što radi sadašnji izbornik nije dobro, ali ja znam što bih poduzeo da Hrvati budu uspješniji. Znate, moja je velika prednost što imam iskustva u radu s nogometašima iz svih krajeva svijeta, trenirao sam Hrvate, Srbe, Afrikance, Južnoamerikance, Nizozemce, Japance, Francuze, Poljake, Nijemce, Irce…

Znam kako je nekad igrala Jugoslavija, znam kako danas igra Hrvatska, kako igraju Južnoamerikanci. To je neprocjenjivo iskustvo. S druge strane, uvijek sam trenerskom poslu bio vrlo studiozan, ako nogometu pristupaš na takav način, on ti to vrati u obliku dobroga rezultata. Bilo gdje da dođem, najprije uđem u srž problema, ako, naravno problem postoji. Fiksiram problem i krenem ga studiozno rješavati, pronalaziti optimalna rješenja. Tako sam počeo raditi kad sam preuzeo irsku reprezentaciju i mislim da sada radim dobar posao.