Jedan od najtrofejnijih trenera na svijetu

Giovanni Trapattoni: Hrvatska ima ono što Irska nema – vic

Marko Cvijanović

Sve momčadi na Europskom prvenstvu su tehnički jako dobro obučene, ali one koje u svojim redovima imaju pojedince koji jednim maestralnim potezom mogu rješavati utakmice, mogu se nadati boljem rezultatu. Hrvatska ima takvih igrača, ali njezina je prednost u odnosu na nas i širina igračkoga kadra – kaže Trap



Iako mu na zidu u dnevnoj sobi visi dragocjeno djelo iz sedamnaestoga stoljeća poznatoga talijanskoga slikara Domenica Pietra Olivera, silno se obradovao svojoj karikaturi nacrtanoj flomasterom, rukom Miše Cvijanovića-Cvije u Rijeci 26. ožujka 2012. godine i već joj našao mjesto u radnoj sobi svoje vile Paole u Cusanu Milaninu.


Takav je Giovanni Trapattoni, jedan od najvećih nogometnih trenera na svijetu svih vremena koji će vas, ako steknete rijetku privilegiju osobno ga upoznati i provesti s njim nekoliko sati u formalnim i neformalnim razgovorima njegove oaze u Ulici lipa (Via dei Tigli), očarati jednostavnošću i ljudskošću, umnošću i profesionalnošću, bogatim iskustvom i dječačkom nogometnom strašću što mu nije dala mira dokle god nije podijelio intimu svoje radne i trofejne sobe u kojoj, pored gomile velikih priznanja, na dohvat ruke stoji i pozamašna količina DVD-a, među kojima su se nekako najviše isticali oni s detaljima iz igre i snimkama cijelih utakmica hrvatske reprezentacije koja će s Irskom 10. lipnja otvoriti svoj nastup na Europskom prvenstvu u Poljskoj.


Što je to »signor« Trapattoni vidio na plastičnim diskovima?




 – Ne smijem vam reći, odat ćete tajne mom prijatelju Biliću, ha, ha, ha… – kaže Trapattoni. – Šalimo se malo, naravno. Hrvatska? Reći Modrić je prejednostavno, jer Hrvatska ima i Ćorluku, koji centrira trideset puta na utakmici, ali i dvojicu izvrsnih napadača poput Olića i Modrića. Sve, međutim, ovisi o igri vezne linije, u pozitivnom i negativnom kontekstu. Evo, reći ću vam jedan primjer.


Zašto je moj »Juventus« bio tako jak? Imao sam Cabrinija koji je davao šest golova u sezoni, Gentile i Scirea su postizali po pet, koji nisu bili vezni igrači, ali su se u svakoj utakmici transformirali na terenu i dolazili u završnicu. Snaga svake momčadi ogleda se u kolektivu, u kojemu jedan ili dvojica kreativnih igrača čine razliku.



Ima li neki igrač koji nije iskoristio svoj talent?– Odmah mi na pamet pada Paolo Di Canio, bio je strašno talentiran, odličan dribler. U Engleskoj je napravio odličnu karijeru, ali po svojim mogućnostima morao je biti još uspješniji. Nije imao mentalnu snagu. To je bio problem. Roberto Baggio je bio veliki nogometaš, ali ja i dan danas tvrdim da je mogao napraviti više. Evo, meni je i danas krivo što ga nisam vodio na Svjetsko prvenstvo 2002. godine. Ozlijedio se i morao je na operaciju u Bolognu. Razgovarao sam s čovjekom koji ga je operirao, rekao mi je ovako: Trap, on više nema ligamenata. Bez obzira na to, došao sam u Bresciju i pričao s Baggiom. Rekao sam mu: Roberto, ostavit ću jedno ime na popisu za tebe, ali moraš odigrati barem nekoliko utakmica prije prvenstva. Baggio je zaigrao u zadnjem kolu i to posljednjih dvadesetak minuta. Nije bio spreman. Kako ću reći da ide Baggio, a ne Rossi, Vieri, Inzaghi… Koji su bili u odličnoj formi.Kad već spominjete Inzghija, on je svojevrsni fenomen?– Nema udarac, nema driblig, ali zabija golove. Cijeli život. On je fenomen. Nitko tako nije zabijao golove, on je živio za svaki pogodak. Golgeter. Znate što je najteže od svega? Staviti Inzaghija na klupu. To je kao da djetetu ne date da se igra s najdražom igračkom, ha, ha… Da vidite samo njegovo obješeno lice kada sjedi na klupi. Dođe vam da plačete, ha, ha…


U hrvatskoj reprezentaciji to je Luka Modrić, koji diktira igru i vuče ključne poteze. Uza sve to, postoje razni faktori koji utječu na rezultat na jednom natjecanju poput Europskoga prvenstva. Važno je u kakvom će stanju igrači stići na prvenstvo, hoće li biti ozljeda i hoće li najvažniji igrači biti u optimalnoj formi. Ja se ne zavaravam, Hrvatska je kvalitetnija momčad od Irske, koja može računati na dobru organizaciju u igri i tjelesnu pripremljenost svojih igrača.


Što to nogometnu Hrvatsku čini posebnijom od Irske?


– S prostora bivše Jugoslavije uvijek su dolazili dobri treneri i nogometaši koji su u sebi uvijek nosili određenu crtu nogometnog vica, nešto što je u nogometu vrlo bitno. Jer, nemojmo se zavaravati, sve momčadi na Europskom prvenstvu su tehnički jako dobro obučene, ali one koje u svojim redovima imaju pojedince koji jednim maestralnim potezom mogu rješavati utakmice, mogu se nadati boljem rezultatu od ostalih. Hrvatska ima takvih igrača, ali njezina je prednost u odnosu na nas i širina igračkoga kadra. Bilić u svakom slučaju ima više izbora od mene.


Je li istina da ste prije šest godina trebali postati hrvatski izbornik?


– Jest. Međutim, unatoč odličnim odnosima s predsjednikom Hrvatskoga nogometnoga saveza, Vlatkom Markovićem, novi izbornik postao je moj prijatelj Slaven Bilić. Rekao sam tada da nisam spreman odmah preuzeti momčad, a Marković očito nije mogao čekati. Iako… Moguće je da je prevladao lokalpatriotizam, jer sam bio stranac, ali i pod ugovorom s »Red Bull Salzburgom«. Zahvalio sam na interesu i točka. Ta je priča završena.   


Dobar posao


Što nedostaje Hrvatima?


– Možda i bolja taktička obučenost. Govorim to s aspekta nas Talijana, koji taktiku razrađujemo do najsitnijih detalja. Talijanski treneri taktiku imaju u malom prstu, sve je podređeno tom segmentu igre, od kojega sve polazi. Prema tome, hrvatski treneri moraju se više okrenuti taktici. Hrvatski izbornik Slaven Bilić, kojega poznajem još dok je igrao u Bundesligi, na najbolji je način iskoristio golemo igračko iskustvo i povezao ga s nogometnim trendovima. Mislim da u načelu radi dobar posao.


Na Svjetskom prvenstvu u Japanu i Koreji Hrvatska je pobijedila Italiju u utakmici koju su obilježile sudačke pogreške na vašu štetu? Tko zna koliko puta ste šutnuli bočice s vodom dok ste iskaljivali bijes?


– Uuu, sjećam se dobro te utakmice, kako se ne bih sjećao, ali, bilo pa prošlo. Zaista je nepotrebno vraćati se na tu ružnu epizodu.


Nemoguće je, međutim, ne progovoriti još jednom o utakmici u kojoj je umro fair-play. Francuzi su o njoj pričali kroz prizmu »božje ruke« Thierryja Henryja, a Irci proklinjali švedskoga suca Martina Hanssona. Kako sada gledate na tu veliku nepravdu zbog koje Irska nije otišla na svjetsko prvenstvo?



Kako ste postali trener?– Poslije svakoga treninga s »Milanom« otuširao bih se i ostajao neko vrijeme u Milanellu, gledao treninge mlađih uzrasnih kategorija. Pokušavao sam otkriti u čemu griješe ti mladi i u svojoj glavi pokušavao ispraviti te pogreške. Zamisliti način kako da što prije otklone loše stvari u svojoj igri. Osjetio sam strast. Kasnije sam po završetku igračke karijere pomagao u radu Nereu Roccu i Cesareu Maldiniju u prvoj momčadi, a nedjeljom vodio mlađe uzrasne kategorije. Što se dogodilo? Radio sam, dakle, dupli posao. Rocco se razbolio, nije ga bilo neko vrijeme i ostao sam samo s  Maldinijem. Dogodilo se da je Maldini izgubio pet utakmica za redom i morao je otići. Predsjednik Buticchi mi je došao i pitao: »Možeš li preuzeti ovu momčad?«. Rekao sam: »Ne, odmah«. Odveo sam »Milan« s Riverom do finala Kupa kupova protiv HSV-a Uwea Sellera. Izgubili smo jer je Rivera prije toga bio mjesec dana ozlijeđen. Prije utakmice je predsjednik rekao: »Ako pobijediš ovu utakmicu, bit ćeš trener i iduće sezone«. Rekao sam mu da još nisam spreman biti trener. Otišao sam u Nizozemsku gledati kako u Ajaxu radi Vujadin Boškov, pa u Belgiju gledati kako radi Ernst Happel. I predsjednik je za trenera postavio Gianonija, a ja sam mu pomagao prve sezone. Znači, meni je trebalo iskustvo. Danas mladi treneri nisu takvi, odmah privhaćaju izazove i nerijetko izgaraju…


– Rekao sam onda, a kažem i sada, vjerujem da je Henry reagirao instiktivno, u njegovom potezu nije bilo namjere. To jest najveća nepravda koju sam vidio u karijeri, ali pogreške su moguće. To je nogomet. Slučaj Henry je prošlost. Nema smisla vraćati se na tu priču, uostalom, sve je već rečeno. To je nešto čime se moraju pozabaviti FIFA i UEFA, ne Giovanni Trapattoni.


Nadam se da su ljudi koji o tome moraju brinuti naučili lekciju i da se tako nešto više neće ponoviti. Ja nisam od onih koji voli prebirati po prošlosti, pogotovo želim zaboraviti ružne trenutke u svojoj karijeri.


Ako na stvari gledaš unatrag, nikad nećeš ići naprijed. To je moj moto. Život mora ići dalje. Francuski izbornik Domenech mi je tada rekao: »Giovanni, ti znaš kako stoje stvari u nogometu«, ali ja sam isto tako znao da je Adidas tada bio glavni sponzor FIFA-e i pitao se što sam to nažao učinio Blatteru.


Kako komentirate odnose snaga u skupini na predstojećem EURO-u?


 – Ispada da je Irska autsajder skupine. Znate, ljestvica FIFA-e je nešto egzaktno, o njoj govore rezultatijedne reprezentacije u kontinuitetu. A rezultati govore da je Španjolska aktualni europski i svjetski prvak, a da su Talijani i Hrvati ispred Irske na FIFA-inoj ljestvici. Dakle, po tome je Irska sigurno autsajder. Međutim, ja duboko vjerujem da možemo ponoviti ono što je napravila Danska 1992. godine, s igračima koji su se kupali na ljetnim praznicima, a onda postali europski prvaci. Sličan je podvig napravila i Grčka 2004. godine u Portugalu. To su primjeri koje Irska mora slijediti.


Jer, nogomet je danas takav, pogotovo kad su u pitanju velika natjecanja, da pobjednika može odlučiti jedan detalj, slobodan udarac.   


Picasso


Španjolska reprezentacija je, praktično, »Barcelona« bez Messija. Doima se nepobjedivom, ili ipak ne?


– Španjolska ima odličnu momčad, ali Švicarska je u Južnoj Africi dokazala da se Španjolce može pobijediti. Istina je da su Španjolci dominirali na toj utakmici, ali na kraju su izgubili. To je bio izdvojen slučaj, ali nogomet je danas takav. Protiv Španjolaca se ne smiješ zabarakadirati, ali moraš im suziti prostor za igru. Međutim, stanje na terenu diktira tvoje odluke na klupi.


Jer, ako vidiš da jedna koncepcija igre ne prolazi, moraš imati u rukavu plan B i plan C. Uostalom, o Španjolcima ću razmišljati poslije utakmice s Hrvatskom. Ona je ta koja će za obje reprezentacije odrediti daljnji put na Europskom prvenstvu. Prva je utakmica najznačajnija.


Kako objašnjavate taj fenomen Španjolaca, koji nižu uspjehe u svim sportskim granama?


– U nogometu se u posljednje vrijeme sve bazira na individualnoj tehnici, ali isključivo to nije dovoljno za uspjehe. Uzet ću primjer slikara, svi mogu završiti školu primijenjenih umjetnosti, ali samo je jedan Picasso. Kreacija ti daje pravo nadati se ostvarenju određenih ciljeva.


Hrvatska je reprezentacija kreativna i maštovita, ali to katkad može isto tako predstavljati i problem. U nogometu se moraju poštovati neka pravila. U jednoj se utakmici može svašta dogoditi, prvenstvo je nešto sasvim drugo, tamo autsajderi ne mogu postati prvaci. Međutim, na velikim natjecanjima moguće je da Švicarska u jednoj utakmici pobijedi Španjolsku.


Utakmicu protiv Italije ćete dočekati s puno emocija. Uostalom, »azzurre« vodi vaš bivši igrač Prandelli?


– U sportu uvijek želiš pobijediti, ali ja se toplo nadam da utakmica između Irske i Italije neće odlučivati o sudbini naših dviju momčadi. Bit će to zadnja utakmica u skupini i nitko ne zna kakva će biti situacija na ljestvici prije tog dvoboja. Ako moram nešto reći o Prandelliju, riječ je o treneru koji slijedi svoje ideje i ima autonomiju u momčadi. Kad sam ga pobijedio u prijateljskoj utakmici 3:0, rekao sam mu da će taj poraz dobro doći i njemu i Italiji, jer mora krenuti od nule. Italija s Prandellijem u svakom slučaju može napraviti puno.



MESSI, MARADONA I PELE


Možete se pohvaliti činjenicom da ste čuvali slavnoga Pelea i nije vam dao gol. Gledali ste Maradonu i sada Messija. Tko je najbolji?– Pele mi nije dao gol, jer je igrao ozlijeđen i igru napustio u 25. minuti, ha, ha… Maradona je bio fenomenalan igrač, kao što je to danas i Messi. Vjerojatno ću vas razočarati odgovorom, neću reći tko je najbolji od ove trojice. Iz jednostavnog razloga što je svatko igrao u svoje vrijeme. Samo… Činjenica je da danas Messi ima manje prostora za igru i prima puno više udaraca nego što ih je primao, recimo, Maradona…

STIJENE KANTRIDE


Sjećate li se utakmice na Kantridi između »Rijeke« i »Juventusa«?– Sjećam, ali samo nekih detalja. Razumjet ćete me, imam puno utakmica u nogama. Sjećam se stadiona podno stijena i u neposrednoj blizini mora. To je ono što mi se urezalo u sjećanje. I nismo pobijedili utakmicu,  jel’ tako?

ATENA 1983.


Utakmica koju biste željeli još jednom odigrati?– Svakako ona protiv Južne Koreje na Svjetskom prvenstvu 2002. godine. I onu u prošlim kvalifikacijama protiv Rusije, izgubili smo, jer smo primili pogodak koji nismo smjeli primiti. Iz prekida koje smo uvježbavali do najsitnijih detalja. Na klupskom planu je to sigurno finale Kupa pobjednika kupova s »Juventusom« protiv HSV-a u Ateni 1983. godine kada je Zoff primio pacerski pogodak od Felixa Magatha.



Vjerojatno će dio Talijana u Poljskoj navijati i za vas?


– Ja vjerujem barem njih 50 posto, ha, ha… Ne utvaram si, ali mislim da sam simpatičan talijanskim ljubiteljima nogometa. Između ostaloga i zbog toga što sam igrao ili trenirao »Milan«, »Juventus« i »Inter«.


Nedavno ste do suza nasmijali irske kolege na svom lošem engleskom poslije prve utakmice dodatnih kvalifikacija protiv Estonije. O čemu se točno radilo?


– Pobijedili smo 4:0 i samo sam htio na engleskom prevesti onu talijansku izreku »Non dire gatto se non l’hai nel sacco« (Ne reci mačka dok ona ne bude u vreći, op. a.). A ja sam rekao: »Don’t say cat until you’ve got it in the sack«. Umjesto bag, što znači torba, rekao sam sack, što znači nešto sasvim drugo, ha, ha…


Kako će onda mačka na EURO-u završiti u Trapattonijevoj vreći?


– Ne želim reći dok ne bude unutra, ha, ha…