Igra koju desetljećima u nas nazivaju ševa, zaštitni je znak Furije. Španjolce od prvih koraka uče toj igri u kojoj su dvojica u krugu, a oni okolo smiju imati dodir ili dva s loptom. I u finalu će iberijski izazivač igrati tako, nastojeći imponirati tehničkim znanjem. Naravno, nacrte crtaju na sredini sa sjajnim arhitektima.

Rodri maestralno vodi igru, 30-godišnjoj zvijezdi Manchester Cityja tepaju da ima radar kojim stalno snima pozicije suigrača i suparnika i odlično daje ritam svakoj akciji. Sličnih je karakteristika Fabian, momak koji još i nastoji probijati obranu, igrač koji je prve utakmice s klupe gledao kako igra Pedri, a sada je važna karika. Mnoge raduje Olmo, bivši dinamovac, Falcao naših dana. S loptom i osjećajem za prostor te elegancijom asocira na slavnog Cariocu. Elegantan, sjajnog pregleda igre i driblinga, nastoji se zavući iza leđa suparničkih veznjaka i finiširati koristeći prazne prostore. Pogađa, stvara šanse, namješta golove, ponos je Barcelone i reprezentacije. No, dok Barca šarmira u napadu, Furija briljira u obrani. Španjolci igraju u sistemu 4-3-3, ali ne robuju određenoj formaciji, važno im je da svaki u igri vješto prima i daje loptu.

Kompaktna momčad

Argentina želi reći posljednju riječ u finalu. Aktualni svjetski prvaci, momčad Lionela Scalonija, poslali su u zaborav davne šarmerske generacije Gaučosa. Sada »jašu« praktičari, igrači visoke razine s mnogo iskustva na međunarodnoj sceni iz Liga petice koji su doktorirali kako do rezultata. Kao i Španjolci, vole čuvati loptu, kao dijete najdražu igračku, kako bi dominirali nad suparnikom, gradeći akcije od svoje polovice terena. Ova borbena i jako kompaktna ekipa kada nastoji doći do lopte, čini to predano i vrlo ponizno.

Leo Messi je dijamantna igla, ali uvijek netko iskoči poput Lautara Martineza, Interiste koji nakon »scudetta« sanja i svjetsku titulu, protiv Engleza. Ušao je ovog puta s klupe, kada se prelazi na sistem 4-4-2. Kada napadaju, Gaučosi uglavnom igraju 4-1-5 ili 4-2-4 s Paredesom ili De Paulom u ulozi »playa«, nastojeći osloboditi sredinu terena da vezna linija aktivira napadače.

Mravinjak

Argentina čeka suparnika na četrdesetak metara, braneći se u sistemu 4-4-2 s fanatičnim presingom. Osvajanje lopte ih pokrene kao mrave u mravinjaku, na putu naprijed dvojici srednjih i dvojici bočna braniča u pomoć stiže čak vratar Emiliano Martinez. Svaki veznjak prilazi po loptu, ne može li je dobiti, odvlači čuvara i mijenja mjesto sa suigračem u toj jurnjavi u krug. Takva igra može uspavati obranu kojoj buđenje postane neugodno. Gaučosi nastoje izvuči suparnike, kada netko istureniji bude siguran da može dobiti čistu loptu, sjuri se u prostor dajući loptu iza leđa braničima.

Naravno da je ovako brzo i izravno napadanje velika opasnost obranama. Izraženog osjećaja za igru i taktiku, Argentina vješto odlučuje hoće li napadati u prostorima stvorenima u suparničkoj obrani ili još »ekspres preporučeno« proturati lopte iza leđa. Kada probiju prvi filter presinga, cilj Scalonijevih momaka je suradnja sa svakim igračem koji je u napadu, bio to klasični napadač, veznjak ili netko od braniča, koji se jako izvlaće na bok i igraju dosta istureno. Izražena izmjena mjesta je konstanta i jako dobro organizirana. Recimo, vrati li se napadač po loptu, neki drugi napadač ili čak branič krene u oslobođeni prostor. Jasno, netko stigne na upražnjeno mjesto. Ne otvori li se prolaz, što je u današnjem nogometu najčešći slučaj, Argentinci uporno nastavljaju s rotacijama dok je uvrebaju priliku za okomito dodavanje. U završnici njihovi vrsni igrači imaju raznovrsna rješenja, kombinacije, ubačaje ili izravne šuteve.

Informacija je puno, glavnog odgovora nema. Ekipe su kao zapete puške, zaboravit će se na dugu sezonu, izazov je prevelik da bi itko poput lika Martinija, prijatelja Jacka Nicholsona u »Letu iznad kukavičjeg gnijezda«, stalno ponavljao: »Umoran sam, umoran sam«.