Internet nije ponudio prijevod, (ne postoji točan) za »escape« nudi – bijeg, izmaknuti, izbjeći, spasiti se, udaljiti se… Možda znate o čemu je riječ, vidjeli ste u teatru, cirkusu, filmu. Glumca vežu špagom ili još bolje lancima i zatvaraju u »kutiju«, ili spuštaju na dno bazena. Publika zadržava dah, hoće li se osloboditi okova, isplivati? Srce u grlu. Izlazi, oslobođen lanaca. Pljesak!

Predstava u kojoj je glavni lik postao Slaven Bilić proteklih mjesec dana.

Nakon izgubljene Pirejske bitke, kada su mu Grci podvalili starog, dobrog Trojanskog konja. Mnogi su ga tjerali u pustinju, pristao je »Escape artist«, na lance i »tursko more«. Trijumfalno je isplivao na površinu u kišnoj noći s kapom na glavi.

Početak priče ima poznati ishod (uzbuđenje za gledatelje), ali za Bilića je to bilo mnogo složenije. Nacija je bila uvjerena da će ostati sa željeznom kuglom oko noge, i cijelom ekipom, na dnu mora. Puno je ispisano nekrologa, tražio se najduhovitiji epitaf za trenersku nadgrobnu ploču. Sastavljao se popis nasljednika – Ivanković, Štimac, Kranjčar, Zajec… Izmicali su mu stolac prije posljednje kvalifikacijske utakmice, s Latvijom na riječkoj Kantridi. Vlatko Marković je, dan prije »Mamićeve objave«, rekao – Bilić je trener intelektualac i znalac, ostaje!

I nije požalio. I Markoviću je u Istanbulu pao kamen sa srca. Ne zbog toga što su njegovi krvnici oštrili mačeve, predviđali odlazak u paketu sa Bilićem, već radi činjenice da bi drugi neodlazak zaredom na veliko natjecanje (nakon Svjetskog prvenstva u JAR-u), donio zemljotres u HNS-u, financijski (ode 10.000.000 i više eura), i – natjecateljsku komu!

Od usamljena čovjeka, kao trenerska sudbina, Bilić je postao – čarobnjak.

Ćiro Blažević u Iranu čini čuda, u 77. godini papagajski ponavlja »Nikada nisam bio bolji trener!« Imao je 14 manje kada je kroz baraž s Ukrajinom (predsjednik je bio Branko Mikša), utrčao u Francusku i osvojio treće mjesto. Jednu je majstoricu sa Slovencima (2003.) dobio Otto Barić, ali u Portugalu je na Euru naišao na tvrde kosti – Engleska, Francuska, Švicarska. I Ćiro i Otto, senatori našeg nogometa, prošli su kroz iglene uši.

Bilić je Tursku razmontirao i pretvorio u prah. Iskupio se za sve i sada opet uspravno jaše prema Poljskoj i Ukrajini, Europskom prvenstvu 2012. godine. S Hiddinkom se igrao kao mačka s mišom.

Predstavio nam jednu novu Hrvatsku, nikad viđena takva kompaktnost. Definitivno su »kreda i ploča«, raspored i kretnje igrača, preslikani na zelenom travnjaku. Trenerova ruka i u nekim neobičnim kompozicijama, obrane, primjerice. Dobro, nije to bio španjolski kontinuitet, filozofija nogometna, ali dobivena je značajna bitka.

Bilić je prije Europskog prvenstva 2008. godine hodao s aureolom sveca. Neki tvrde da bi dobio na bilo kojim izborima političkim. Popularnost je naglo splasnula, slava je poput kruga u vodi, širi se dok ne nestane. Genije, neznalica, čarobnjak, prošao je razvojni put..

I dobro je da u HNS-u nisu nasjeli na medijsku hajku, smjenili ga nakon grčke tragedije, nikada ne bi saznali za »tursku čaroliju«. Vidjeli jednu od najdražih pobjeda. Jer, ako je Bilić odgovoran za sve neuvjerljive predstave u proteklom kvalifikacijskom ciklusu, nepobitno je najzaslužniji za perfekciju igre u Istanbulu. Pobjeda je bila nacrtana u svlačionici.

Bilić je pobjegao s križa, Hrvatskoj i sebi priuštio malo radosti, otvorio vrata Europskog prvenstva na popravnom ispitu. Dovoljno za veselje i novo povjerenje izborniku do kraja Eura!

A nije bilo lako osloboditi se lanaca. U utorak je u Maksimiru fešta. Zvižduke je Bilić pretvorio u – kolektivni pljesak.