Tih ranih sedamdesetih kad smo kao klinci igrali nogomet pred zgradom, obično s nekom plastičnom loptom, novaca za one prave nije bilo, svaki bi od nas izabrao prezime nekog od reprezentativaca. Stvar prestiža bilo je tada biti Dragan Džajić. Lijevo krilo Crvene zvezde i reprezentacije Jugoslavije, igrač kojem se divio cijeli nogometni svijet, čiji su se driblinzi uz lijevu aut liniju ili golovi danima prepričavali. I sada kad nakon toliko godina pred sobom ugledate čovjeka kojeg ste zadivljeno gledali na tv ekranima, prvo ostanete zapanjeni izgledom. Umjesto nekog starca, u kafiću u Fažani pokraj mola s kojeg brod prevozi brojne turiste na Brijune, pred sobom sam imao vitalnog 66-godišnjaka koji djeluje barem desetak godina mlađi. Lice i stas kao da je još donedavno jurio travnjacima, iako je, po vlastitom kazivanju, s veteranskom karijerom završio s 42 godine zbog problema s leđima i odonda tek igra tenis, šeta i pliva.

– Prvi sam puta ovdje u Fažani. Došao sam na nagovor prijatelja koji ovdje živi i koji me godinama zvao da ga posjetim. Kako sam nedavno bio u Banja Luci, iskoristio sam priliku da se odazovem i – nisam pogriješio – govorio je smirenim tonom u unutrašnjosti kafića, jer ipak se ne voli previše eksponirati u javnosti, Dragan Džajić. – Zaista je prekrasno ovdje, lijepo je vrijeme pa ću se možda i okupati u ova dva dana koliko ću biti ovdje. Prvi put sam otišao na Brijune. Toliko sam slušao o tim otocima da sam morao razgledati to mjesto na kojem je boravio Tito i na kojem je primao brojne državnike. Vozio sam se u njegovom Cadilacu i uživao u miru i ljepoti prirode i onim starim hotelima. Predivno iskustvo.

Jeste li kao nogometaš dolazili u Istru?

– S reprezentacijom nisam nikad bio u Istri, ali s klubom jesam. »Crvena zvezda« se znala pripremati u Istri pa smo bili u Rovinju, Poreču, Umagu, ali ovdje na jugu nismo bili.

Bez regionalne lige

Maknuli ste se s nogometne scene?

– Znate, sad će 1. listopada biti ravno osam godina kako sam izvan nogometa. Trebao mi je taj odmak. Bio sam pune 42 godine »unutra«, svakodnevno na stadionu. Protekle sam godine stoga posvetio obitelji i sebi. Pokušao sam svojim dvjema kćerkama i ženi, s kojom sam u braku pune 24 godine, nadoknaditi dio onoga što smo propustili zbog mog života u nogometu. Sad sam se odmorio, imam višak vremena. Ranije se nikad nisam mogao opustiti, bio sam u velikom klubu, naviknut na obaveze. Sad mi baš nedostaje da idem na stadion i gledam atraktivne utakmice.

Nogomet vam je u krvi. Kako vidite danas nogomet na području bivše države, može li neki klub ponoviti ili se približiti uspjehu Crvene zvezde iz ’91.?

 – Jako teško. Druga su vremena. Svi su klubovi velike četvorke jako puno izgubili raspadom bivše države. Bila je jača konkurencija, na mnogim je gostovanjima bilo jako teško doći do bodova. Onda su se ti vodeći klubovi međusobno »gurali«, tjerali na veći rad. Danas nedostaje konkurencije. Vidim da u Hrvatskoj sad dominira »Dinamo« dok je kod nas posljednjih godina »Partizan« vodeći. Općenito je »Dinamo« sad najviše napravio od klubova s ovih prostora. Evo, sad drugu godinu zaredom igra u Ligi prvaka.

Mislite li da bi mogla i u nogometu zaživjeti nekakva regionalna liga po uzoru na košarku ili rukomet?

 – Ne vjerujem. O tome se već godinama govori, ali teško da će zaživjeti, jedino ako UEFA u budućnosti naredi da se igra. Ne znam, košarka se igra, a u dvorani je sigurno lakše izazvati incident nego na stadionu. Bliži su navijači terenu. Međutim, smatram da nema niti tolikog interesa za regionalnom ligom u nogometu. Mladi navijači su prvi koje to ne interesira.

Sa »Crvenom zvezdom« je donedavno Robert Prosinečki pokušao prekinuti dominaciju »Partizana« u prvenstvu Srbije. Kako ocjenjujete tu njegovu trenersku epizodu?

 – Razgovarao sam s njim kad je odlazio. Rekao mi je: »Pukao sam, nisam više mogao«. Šteta, imao je podršku i napravio je puno, iako nije imao lagan zadatak. Trebao je prekinuti dominaciju »Partizana« koji je osvojio pet naslova u nizu. Htio je uvesti drukčiji stil igre, osvojio je Kup i uspio čak četiri puta pobijediti »Partizan«. Žao mi je što je otišao, jer »Zvezdi« treba neko da je vrati na stare staze. Navijače ima, i dalje je najpopularniji klub. Gdje god igra, stadioni su puni. Na Marakani se igra pred 15 do 20 tisuća gledatelja neovisno o suparniku.

Pun pogodak

Osim trenerske, Prosinečki je u »Crvenoj zvezdi« imao i sjajnu igračku karijeru. Kako je zaista prešao iz »Dinama« u »Zvezdu«? Postoji ona legenda o tome da je Ćiro Blažević izjavio da će pojesti trenersku diplomu ukoliko on uspije kao igrač.

 – Ja sam ga doveo u »Zvezdu« kao tehnički direktor i preporučio ga treneru Vasoviću, a kasnije je bio ključ osvajanja europskog naslova. Prosinečki nam se sam ponudio putem nekih »kanala« jer je bio nezadovoljan statusom u »Dinamu«. Pozvao sam ga na jutarnji trening na kojem je on »pojeo loptu«. Odmah sam tražio od Vasovića da organizira i popodnevni trening da se još jednom uvjerimo u njegovu kvalitetu i odmah smo ga potpisali. Napravili smo dobar posao s igračima koje smo dovodili iz »Dinama«, uzeli smo i Boru Cvetkovića i Milivoja Bračuna kojeg je Ćiro želio vratiti u »Dinamo«, ali je ovaj odbio. Osobno sam u to vrijeme jako cijenio Bobana, ali ga nisam doveo, jer je bio sličan Prosinečkom, dok je Ljupko Petrović cijenio Šukera.

Kako vidite hrvatsku reprezentaciju?

 – Hrvatska je najviše napravila od svih reprezentacija s ovih prostora. Imali ste sjajnu generaciju, ali i sad držite visoku razinu. Krase vas borbeni duh i kvaliteta.

Koga smatrate favoritom za odlazak na SP?

 – Hrvatsku, Srbiju i Belgiju, ali ne smije se nikako podcijeniti Makedoniju. Jako su neugodni i imaju kvalitetu, a na domaćem ih terenu neće biti lako dobiti. Mihajlović je pomladio reprezentaciju, odlučio se za mlade, talentirane igrače koji su već nositelji igre u europskim klubovima, pa ćemo vidjeti koliko će moći. Nadam se da će se smanjiti tenzije uoči susreta Hrvatske i Srbije. To je ionako umjetno napuhano. Igrači igraju zajedno u klubovima i često se druže. S druge sam strane jako razočaran reprezentacijama Škotske i Walesa. U moje vrijeme su Škoti bili jaki i u reprezentaciji i u klubovima.

 Vi ste s reprezentacijom imali lijepe uspjehe, ali dojam je da Jugoslavija nikad nije ostvarila rezultate koje je po kvaliteti mogla?

 – Slažem se. Uvijek nam je nešto nedostajalo da napravimo rezultat kakvog smo prema potencijalu mogli ostvariti. Ne znam je li u pitanju bila nesreća, taktička nezrelost ili nešto drugo. 

 Za vrijeme rata u Hrvatskoj pamti se kako ste uvijek bili korektni u izjavama?

 – Dogodilo se to što se dogodilo, ali ja sam imao i sad imam puno prijatelja u svim državama nastalim raspadom Jugoslavije. Volio sam igrati u Splitu i Zagrebu, bili su to pravi derbiji. Teže smo osvajali bodove protiv »Hajduka« i »Dinama«, nego protiv »Partizana«. Uostalom, imao sam puno prijatelja, odličnih suigrača iz Hrvatske. Posebno sam cijenio Skoblara, a igrao sam sa Zambatom, Kobeščakom, Belinom, Zajecom, Šurjakom, Cuzzijem i brojnim drugim asovima. Sjećam se i Vlatka Markovića, bio je dobar stoper. Volim dolaziti u Hrvatsku, dobar sam prijatelj s Tomislavom Horvatinčićem s kojim se često družim. Nije mu sad lako, prolazi teško razdoblje, kakvo sam i ja prošao.

Teatralno hapšenje

Koje su vam utakmice u crveno-bijelom dresu, a koje u reprezentaciji najviše ostale u sjećanju?

– U dresu »Crvene zvezde« u sjećanju su mi ostale dvije utakmice protiv mađarske »Ujpest Dosze« u Kupu prvaka 1972. godine. Prvu smo izgubili 0:2, a onda u uzvratu u Beogradu slavili 4:0. U dresu reprezentacije pamtim utakmicu sa Švedskom u Zagrebu kad smo slavili s 3:0, a ja sam dobio ovacije s tribina. Tad je Vabec zabio onaj gol iz voleja koji se još dugo vrtio na televiziji.

 Vaša fotografija kad vas s lisicama na rukama privode u istražni zatvor obišla je i zgranula svijet. Bilo je to 2008. godine, teretilo vas se da ste s Vladimirom Cvetkovićem »zamračili« novac od transfera?

 – Bilo je to 5. veljače 2008. godine kad su izveli to teatralno hapšenje. Bio sam ogorčen, jer sam to doživio kao omalovažavanje. Postupali su brutalno, ali bilo je to razdoblje tih ljudi na vlasti. Bio sam u pritvoru punih pet mjeseci, a sudski proces još traje. Nadam se da će uskoro biti okončan, u moju korist, jasno. Teško mi je to palo, ali sam izdržao stojički u čemu mi je pomoglo što sam dobio veliku podršku iz svih država bivše Jugoslavije. Mogu vam reći da sam veliku podršku dobio i od Zdravka Mamića. Bio je jako korektan u tim izjavama i to mu neću nikad zaboraviti – rekao je Džajić.

Sad ste dobili sportsku mirovinu koju je Srbija, za razliku od Hrvatske, već usvojila. Žalite li što se niste rodili kasnije, jer se sad kudikamo više zarađuje, iako se onda govorilo »ima para k’o Džaja«?