Igor Pamić

Div iz Žminja otkrio zašto je odbio Rijeku: “Došli su po mene u Karlovac, čak su bili spremni platiti odštetu”

Igor Duvnjak

Igor Pamić/Foto M. MIJOŠEK (Glas Istre)

Igor Pamić/Foto M. MIJOŠEK (Glas Istre)

očekujem novi angažman. Imao sam turbulentni dio trenerske karijere nakon gubitka sina. Držao sam se dobro, međutim, nisam bio onaj pravi, moram priznati da sam malo plivao. Ali sada sam pun motiva - kaže Paminjo



RIJEKA Igor Pamić, proslavljeno napadačko pa nakon bogate karijere i istaknuto trenersko ime, s pravom je nosio nadimak »Div iz Žminja«. Snažan, visok 191 centimetar, već je kao klinac na sebe skretao pažnju, dolazeći na Kantridu igrati na Kvarnerskoj rivijeri. Poslije igračkog, nastavio je stvarati i dugogodišnji trenerski opus, a u vremenima kada nema nogometa zbog pandemije koronavirusa i on se odmara.


– Bio sam i jutros u šetnji – veli popularni Paminjo. – Ispada da skidam kilograme u Medulinu, gdje imam apartman, ali sam manje-više doma u Žminju. Trenutno nisam u niti jednom klubu, OFK Titograd sam, naime, vodio od pretprošlog do prošlog ljeta. Sada mi je dobro, ovo je odmor za mene, ali i odmor za sve. Ovo je nešto specifično, čudno, ali ispada da je i to sastavni dio mog posla. Moraš biti spreman na sve. Sada jednostavno uživaš, ne pratiš nogomet i ne nerviraš se. S druge strane opet patiš, iščekuješ, želiš raditi negdje, smatraš da možeš još, vjeruješ u neku šansu.


Ostavio je dubok trag u igračkoj karijeri, rano započetoj i onda nastavljanoj nizom uspješnih sezona.




– Nikada ne znaš koji su putevi Božji, moglo je pritom biti i bolje, ali se ne mogu požaliti na karijeru. Pogotovo kada sam bio mlad, u početku, bilo je raznih poteza te ostane ono »što bi bilo kad bi bilo«. Recimo što bi bilo da Joško Skoblar nije otišao kada sam imao profesionalni ugovor s Rijekom. Potpisao sam za Rijeku i otišao u vojsku 1989. godine. Potpisao sam dok je bio Skoblar, kada je on otišao, trener je ostao Mladen Vranković, pa onda Vladimir Lukarić. Ispalo je da sam bio višak. Lijepo se sjećam tih dana, bio sam sretan doći iz jednog sela tadašnje Jugoslavije i imati lijep ugovor s jednom Rijekom koja je uvijek bila veliki klub. S druge strane, bio sam razočaran po povratku iz vojske jer je Lukarić smatrao da nisam taj kapacitet za Rijeku.


Istra je bila odlična, prepuna domaćih igrača. Tu su bili i Knežević i Lasić iz Rijeke, još je na gol došao i Piplica – prisjeća se Pamić


Tih je godina s Pamićem zablistala Istra, odlična među hrvatskim prvoligašima.


– Nisam ja bio puno u Istri, praktički godinu i pol dana, u ono vrijeme smo igrali turnir »Slobodna Hrvatska« i onda još sezonu dalje. Istra je bila odlična, prepuna domaćih igrača. Tu su bili i Knežević i Lasić iz Rijeke, još je na gol došao i Piplica. Tu smo uglavnom bili sve domaći dečki, a ono što znamo je da se Istra mogla definitivno potući sa svakim.


Drosina


Za kormilom je bio istarska igračka i trenerska legenda Sergio Scoria, uz njega je bilo drugo slavno ime, nezaboravni igrač i trener Aldo Drosina, po kojem stadion danas nosi ime.


– Vodio nas je Scoria. Drosina je bio u klubu praktički dok nije umro, laka mu zemlja. Uvijek je bio prisutan u klubu i svi su ga nekako voljeli kao svog savjetnika. Ne možda direktno, ali je praktički bio uvijek dio svake Istre dok je bio živ. Osim što je bio duhovit i smiješno je pričao, onako pola hrvatski, pola talijanski. S njim je uvijek bilo zanimljivo.


Pamić je bio itekakvo pojačanje Pazinke koja se pojavila na prvoligaškoj sceni i na sebe skretala pozornost s dobrim rezultatima.


Pazinka je bila dobar prvoligaš u to vrijeme, nešto specifično, jedan mali grad je imao čak i financijski solidan klub. Međutim, isto tako je bilo samo pitanje vremena kada će se to gasiti – govori nekadašnji napadač


– U Pazinki sam bio i prije Istre, prije vojske. To su bili dani Treće lige. Došao sam ponovno, a inače u Pazinu za mene definitivno postoje samo lijepi trenuci. Bio sam tu i jedne sezone kada sam bio na posudbi iz zagrebačke Croatije. Tamo se nisam vidio, u Maksimiru je tada bio Vlaović kao nedodirljiv, što je u redu. Nisam se vidio na klupi, bez obzira što sam imao neku minutažu, htio sam ići igrati te sam u Pazinu odigrao 23 kola i dao sam 18 golova. Mogu reći da je to za mene bila ekstra uspješna sezona. Kada je riječ o Pazinki, uspomene su ne lijepe, nego posebno lijepe.


Sjetio se rado i istaknutih ljudi u pazinskom klubu poput Giovannija Mariona i prijatelja.


– Pazinka je bila dobar prvoligaš u to vrijeme, nešto specifično, jedan mali grad je imao čak i financijski solidan klub. Međutim, isto tako je bilo samo pitanje vremena kada će se to gasiti. Giovanni Marion je bio po meni definitivno legenda Pazinke, uz Davorina Mogorovića, Šišovića, tu uopće nema dileme. Bio je to jedan fantastičan sportski radnik, veoma dobar prijatelj i veoma dobar psiholog koji je nama puno pomogao, pogotovo jer smo bili mlađi. Bio je jedan od pokretača svega. Bio sam jako dobar s njim, a on je bio dobar sa svakim, bio je takav čovjek. Bio sam možda nadareniji pa je on sa mnom provodio puno vremena. Dao mi je puno savjeta, puno smo pričali. Fantastičan čovjek. Moram tu spomenuti i pokojnog Josipa Uga Pamića, ti ljudi su ostavili trag.


Šuker nedodirljiv


O njegovim kvalitetama uz ostalo svjedoče reprezentativni pozivi, uz ostalo je bio u završnici Europskog prvenstva 1996. godine.


– Jako sam sretan i ponosan kada se vratim u sjećanjima na činjenicu da sam bio dio najveće obitelji u kojoj možeš biti što se tiče nogometa, dio reprezentacije Hrvatske. Istovremeno sam imao i sreću da sam bio na jednom velikom natjecanju i to osjetio. Vjerujte mi, tko god je to probao, blagoslovljen je od Boga. Nisam imao previše nastupa. Ono što mi je posebno drago jest da imam taj jedan gol u prijateljskoj utakmici budući da sam ipak centarfor. Tada smo imali Šukera koji je tada bio nedodirljiv te uz ono »što bi bilo da je bilo« činjenica je da je on bio nedodirljiv, tako da za nas nije bilo šansi.


Oduševljen je uspjesima reprezentacije koja je blistala na Svjetskim prvenstvima, 1998. godine je bila treća na svijetu, a prije dvije godine je postala i viceprvak svijeta.


U trenerskoj karijeri mi je najdraže polufinale Kupa s Istrom te šesto mjesto, najbolje u povijesti Istre – tvrdi Pamić


– Za mene je Hrvatska najbolja reprezentacija na svijetu, tu uopće nema spora, videći što smo mi napravili u tako kratkom razdoblju, to je nešto nenormalno. Pogledajte koliko je igralo i sada koliko naših igrača igra u najboljim klubovima svijeta. Moram se nadovezati i reći da Hrvatski nogometni savez radi fantastičan posao, automatski i klubovi rade odličan posao. Možemo biti ponosni na reprezentaciju. Nije bilo lagano, pogotovo u početku, kasnije je bilo i puno smjena generacija, ali to treće i drugo mjesto su fascinantni. Recimo, ono treće mjesto nije slučajno, mogli smo biti svjetski prvaci, a i ovo drugo mjesto nije slučajno. U svim utakmicama smo bili ili minimum ravnopravni ili smo dominirali. Istina da smo prošli dosta utakmica na penale, ali smo zasluženo drugi. Za mene je to čudo. Moramo spomenuti i neka druga natjecanja, sjećam se Čačićeve reprezentacije pa one Bilićeve kada smo jako nesretno ispadali, u produžecima, a igrali smo fantastičan nogomet. Možda se sve to vratilo na prošlom Svjetskom prvenstvu pa smo toliko utakmica prošli na produžetke ili na penale.


Najljepši posao


Osim igračke Igor Pamić ima i obimnu karijeru kao trener.


– U trenerskoj karijeri nisam trenirao neki veliki klub. U prvom mandatu sam vodio Istru koju sam uveo u Prvu ligu, ostali smo prvoligaši što je tada bilo sasvim dovoljno. S Karlovcem smo ušli iz Treće lige u Prvu te smo odmah bili na korak do Kupa UEFA. Potom je tu Istra, a inače svaki mi je trenutak bio lijep zato što moram naglasiti da je trenerski posao najljepši na svijetu, iako je najstresniji, sve to ako ga radiš sa srcem, ne samo radi novaca, nego želiš nešto stvoriti. Radiš s mladim ljudima, sa svakakvim igračima, više ili manje talentiranima, boljega ili malo lošijeg karaktera. Kada sve to uspiješ savladati, onda je to strašno lijep posao. Osobno mislim da sam izvukao maksimum, na kraju krajeva to pokazuju rezultati nakon što sam otišao. Recimo, s Titogradom sam bio drugi na ljestvici, četiri boda za prvim na polusezoni, ali svjestan da bez tri pojačanja ne mogu biti prvi. Razišli smo se jer čovjek ima neku ambiciju, cilj, primjerice ne ideš u Crnu Goru biti treći, nego prvi. Nakon toga Titograd je nažalost osvojio tako malo bodova da im je bio upitan plasman u Kup UEFA. Ukupno, bez lažne skromnosti vidim da sam iz tih raznih momčadi izvukao maksimum, čak i više od toga. U trenerskoj karijeri mi je najdraže polufinale Kupa s Istrom te šesto mjesto, najbolje u povijesti Istre. Da nas nisu napustili Križman i Franjić, pitanje je kako bi završilo. S druge strane mi je bilo najljepše kada su se već nakon prve prvoligaške sezone iz Karlovca tri igrača transferirala, isto tako niz njih iz Istre u toliko godina. Mogu reći da sam bio daleko najjeftiniji trener u Istri, bio sam odlično plaćen, ali sam klubu zaradio uzimajući igrače iz Treće lige koji su prodavani u dosta dobrim transferima. Drago mi je da su pod mojom palicom zaradili ti igrači iz malog kluba, a kada su dolazili nisu imali neko ime i prezime.


 


I sada se očekuje i nada novom poslu, pri čemu se sjeti raskrižja u trenerskoj karijeri, kao onoga kada nije odabrao Rijeku.


– U svakom slučaju, očekujem novi angažman. Imao sam turbulentni dio trenerske karijere nakon gubitka sina. Držao sam se dobro, međutim, nisam bio onaj pravi, moram priznati da sam malo plivao. Ali sada sam pun motiva, a siguran sam da znam i mogu. Nadam se da ću negdje dobiti priliku i pokazati i dokazati da jesam taj. Znam da sam imao i grešaka, možda bi mi karijera bila drugačija, no možda bi me onda pregazio vlak, tko zna. Možda je jedna od grešaka, kada sam bio drugi sa Karlovcem u Drugoj ligi, što nisam preuzeo Rijeku nakon Vulića. Došli su po mene Rubčić, Rubeša, predsjednik Vanja Frančišković, htjeli su čak platiti neku odštetu. Ostao sam vjeran Karlovcu iz nekog poštovanja, a da sam s Rijekom možda napravio nešto više nego što je pokazivala, možda bi mi to bilo nešto pozitivno. Ili, kada su me iz Pule zvali neki klubovi, ostao sam vjeran Istri. Čovjek se pita što bi bilo, ali ne žalim jer s 50 godina nisam rekao zadnju riječ u trenerskoj karijeri, ni slučajno.



Bogat opus

Bogat je nogometni igrački i trenerski opus Igora Pamića, slavnog loptačkog imena rođenoga u Žminju 19. studenoga 1969. godine. Profesionalnu karijeru ovaj vrsni, snažni napadač, visok 191 centimetar započeo je u Istri 1992. godine, a nakon epizode u prvoligašu Pazinki angažirao ga je Dinamo 1994. godine. Poslije dvije sezone u Maksimiru prešao je u Osijek, a poslije 57 golova u pet sezona u Prvoj ligi započeo je inozemnu karijeru. Pošao je u francuski Sochaux 1996. godine, potom je bio u Hansi iz Rostocka te u GAK-u iz Graza. Za hrvatsku reprezentaciju je debitirao 1996. godine i u pet utakmica je dao jedan gol, sudionik je završnice Europskog prvenstva 1996. godine u Engleskoj.


U trenerskoj karijeri započetoj 2002. godine po dva navrata vodio je Žminj i pulsku Istru, u koju su vratio 2011. godine poslije četiri sezone na klupi Karlovca. U Istri je sve do 2015. godine, poslije čega je vodio Koper, Hrvatski dragovoljac, dok je donedavno vodio crnogorski Titograd, a sada čeka neki novi angažman.