Prastara poruka i pouka po kojoj »život piše romane« dobiva stalnu potvrdu, u nju smo se i sami uvjerili slušajući životnu priču, štoriju s Krimeje časnog Đina Načinovića.

Iz kaleža života kušao je i slasne i gorke gutljaje, nakon uzbudljivih događaja kao iz filmova, u kojima glavni junak razmrsi čvorove brojnih problema i živi mirno i zadovoljno, Načinović sada guštira u miru i tišini.

Za njim su davni dani davnih desetljeća, kada je pedesetih godina prošlog stoljeća, kao istarski mladić rođen u Svetom Martinu, pokušao bijeg preko granice.

Dirnuo je u osinje gnijezdo, bio je uhićivan i zatvaran, završio je i na zloglasnom Golom otoku, ali od snova o slobodi nije odustao i uspio se domaći Australije 1959. godine.

Čovjek, koji inače ima status političkog zatvorenika, kao nadareni nogometaš se toliko istaknuo da je kao 21-godišnjak bio i kapetan, zapaženi strijelac i trener tamošnje Croatije, rado ističe pobjedu u finalu nad grčkim timom 1. humanitarnog hrvatskog kupa sad već daleke 1959. godine, kada su mu suigrači bili i Riječani Drusella, Cuselli i Feliko.

– Imao sam brodicu, no dogodila se neka zbrka oko osiguranja, imam ćemo uskoro sud oko toga. Nadam se da ću opet kupiti neki brod kada sve ovo završi.

Htio bih opet malo zaploviti morem, uostalom, rodio sam se tamo, u Rapcu sam bio od 1945. do svoje sedamnaeste godine, kaže Đino Načinović, koji niti u ovo vrijeme nikako ne uspijeva uploviti u sasvim mirne vode.

Čari igre s loptom

Sada, prebirući tolike uspomene na brojne događaje i ljude s kojima se susretao, đirava krimejskim ulicama u jutarnjim šetnjama na koje polazi iz svog doma nedaleko od Orijentova stadiona.

– Idem u šetnje svako prijepodne, imam ovdje raznih prijatelja i uvijek netko naiđe, lijepo ti se i srdačno javi, poćakulamo, tako da nam vrijeme brzo prolazi. Osim toga, tu su moja dva draga psića koje izvodim dva puta na dan, kaže.

Davno je to od onih dana kada je kao dječak okusio čari zabave s nogometnom loptom, isto tako je davno kada je kao tadašnji istarski klinac došao s ove strane Učke i pogledao je s ove riječke strane, kao što je gleda i u ovim staračkim danima.

– Došao sam u Rijeku prvi put kada sam imao nekih dvanaest, trinaest godina, doplovili smo brodom koji je plovio od Rapca do Rijeke, ja sam putovao sam, tako sam htio.

Nogomet me pak privlačio još otkad sam bio mali, igrao sam s djecom od kojih su neki živi i danas. Birali bi me redovno kada bi se sastavljali timovi, zvali su me. I oni govore da sam bio dobar igrač.

Počeo sam i trenirati u klubu, u labinskom Rudaru, međutim, trener me poslao doma kada je sastavljao ekipu, djelovao sam mu preslabo, premršavo, da sam »suh«.

Govorio je kao da me žalilo. Ništa čudno što sam onako izgledao, tih godina, 1945., 1946., 1947. čovjek nije imao ništa, teško je bilo živjeti, priča nam Načinović.

Zov zapada

Jack London je početkom stoljeća napisao glasovito djelo »Zov divljine«, gotovo pola stoljeća prije no što je Đina i mnoge druge ovdašnje mladiće zahvatio takozvani »Zov Zapada« kojem nisu odolijevali i bježali su preko granice bivšeg SFRJ-a.

– Imao sam tada prijatelje i svi mi oni pobjegoše preko, još pamtim neke od njih koji su bježali. Recimo jedan iz Rapca je još živ, dolazi tu iz Njemačke.

U ona doba pasoše nismo imali. Ja sam prvi put pokušao pobjeći kada sam imao 16, 17 godina, sredinom onih »pedesetih«, tada su uhvatili i mene i prijatelja Klaudija Hrvatina.

Poslije svega smo dovedeni na sud u Labin, došle su i naše majke. Klaudiovoj sudac reče da joj sin izgleda pametno, a s obzirom na to da uči za mehaničara, predložio joj je da ga pošalju u popravni dom za mlade u Glini i da tamo završi zanat.

Ona je pristala. Mene su smatrali za »vodiča«, kada su se obratili mojoj majci, rekao sam joj da ništa ne potpisuje i da sam ja dobar dečko.

Ona ništa nije potpisala, a meni rekoše da ću ako ponovim bijeg, dobiti za to šest mjeseci zatvora plus drugu kaznu. Bio sam kratko u zatvoru, izašavši, vidio sam da mnogi bježe, pobjegli su skoro svi moji vršnjaci.

Svako toliko raznim kanalima netko bi se javio iz Njemačke, a bili smo svi kao braća. Rekao sam si tada da ću opet pokušati, prisjeća se Đino.

Niti u novom pokušaju izlaska iz države Načinović nije bio bolje sreće, opet je bio uhvaćen na granici.

– Našao sam jedno četiri prijatelja, rekao sam im svoju odluku, a oni su odlučili isto. Došli smo do Kopra i išli dalje, na mene je došao red nositi kofer u kojem smo imali cigarete i razne druge potrepštine te nešto za pojesti.

Bio je mrak kada smo sjeli zaštićeni iza jednog zida i zapušili. Gledajući u visinu vidjeli smo u daljini da gori vatra u rafineriji u Trstu, pomislio sam da smo vrlo blizu granice.

Pošao sam prvi koferom jedno pet metara ispred ostalih, nije bilo mjesečine, bilo je mračno. Ništa nisam vidio, kao da sam u spilji.

Svi su šutjeli i išli, nakon nekoliko koraka sam čuo glasno šuštanje. Odmah sam ostalima rekao da smo uhvaćeni. Kad sam to rekao ustadoše dva partizana s automatskim oružjem i viknuše da stanemo te da legnemo.

Lino Faraguna ih je naljutio jer nije htio leći, bio sam blizu i povukao ga na tlo. Vezali su nas vičući: »banditi jedni, vi ste krivi što mi tu ležimo«.

Odveli su nas u karaulu u kojoj je već bilo 20-30 uhvaćenih. Kao da je cijela Istra bježala, sjećanja su Načinovića.

Iza rešetki

Počela je tako nova epizoda iza zatvorskih rešetki, u njoj i scena s listom »Borba«, ali u kojoj se našao i u riječkom zatvoru.

– Završili smo prvo u zatvoru u Puli, otkuda sam išao na sud u Labin. Rekli su mi da sam pokvaren jer bježim drugi put, dobio sam šest mjeseci zatvora plus još dva mjeseca.

Odveli su me opet u pulski zatvor, gdje je bila neobična nezgoda. U sobi nas je bilo desetak, jedan od nas je čitao »Borbu«, koju su nosili u zatvor.

Sjedio sam od njega četiri, pet metara kada mu je jedan zatvorenik, inače Bosanac, zapalio tu novinu.

»Čitatelj« je pokucao na vrata, došao je stražar kojem je rekao da sam mu ja zapalio novine. Odveli su me šefu zatvora koji me napao riječima »razbojnik jedan, ti ćeš paliti naše novine«, a ja sam se branio da nisam kriv.

Poslali su me odmah na 15 dana u samicu, po izlasku su me drugi dan odmah prevezli u Rijeku u Ulicu Žrtava fašizma, u »Via Romu«, priča Đino.

Poznati riječki zatvor mu je, međutim, bio samo prolazna stanica za odlazak brodom na toliko spominjani Goli otok, mjesto na kojem su završavali toliki kažnjenici.

– U Rijeci sam samo prespavao u zatvoru, već ujutro smo pošli do broda »Mira« i ukrcali cement i sve ostalo što je trebalo prevesti na Goli otok, sve opkoljeni stražarima.

Bilo je nas najmanje deset kažnjenika za odlazak u taj zatvor. Kako smo izašli s broda, vidio sam jednog velikog prijatelja, koji je kasnije također završio u Australiji.

Pozdravio sam ga, no on se bacio na tlo. Nije se po pravilima smio odazivati, bilo je to, naime, 1956. godine, kad je vladao strogi režim.

Bilo je tamo još imforbirovaca, hrvatskih vojnika, nekih koji su bili u ustašama. Bio sam tamo, srećom, mjesec, dva.

Na odlasku sam čuo poruku stražara u stilu »ne vraćaj se na Goli otok jer ćeš morati držati glavu dolje i dobit ćeš više batina. Nemoj više pokušavati ići po svijetu da se boriš protiv Jugoslavije«.

»Čelični« komunist

Nije ni nakon toliko godina mogao zaobići čovjeka iz obitelji, lokalnog moćnika u Labinu kojem ipak nije spominjao ime.

– Kada sam se vratio, onu prvu noć u Rijeci sam prespavao u parku na Mlaki jer je već bilo kasno kada smo doplovili. Ujutro sam se brodom, koji je tada tako plovio, vratio u Rabac.

Kada sam se doma javio mami spomenula mi je barbu, koji je onda u Labinu bio oficir s najvećim činom, da odmah dođem k njemu.

Ne želim mu spominjati ime, žena mu je još živa. Još dok sam bio mali, svi su imali nešto protiv njega jer je bio pravi, »čelični« komunist, baš je prihvatio Tita i Jugoslaviju.

Dali su mu da bude praktički zapovjednik Labina. Došao sam u njegov ured i svašta sam mu kazao. Rekao sam mu: »Pa ti si mene poslao na Goli otok, pokvarenjače, g… od čovjeka«.

Zapsovao sam mu sve na svijetu, što god je bilo za psovati, izgovorio sam mu najgore sve što sam mogao. Uzvratio mi je najgore što je mogao, porukom »Drugi put ću te poslati na nešto još teže«.

U slučaju Đina Načinovića sve te »odgojne mjere« su imale kontraefekt, praktički je odmah po dolasku počeo planirati novi bijeg i po onoj »treća sreća« ovaj je put uspio u naumu.

– Taj susret je bio u petak, a u subotu sam išao na ples, ujutro sam našao ljude koji su htjeli ići preko granice, a ja sam bio doma tek dva, tri dana.

Nakupilo nas se šest i ovaj put smo sva šestorica prešli granicu. Stigao sam do onog istog mjesta na kojem su me bili uhvatili i rekao sam si da se neću zaustaviti niti ako budu pucali i da više neću ići na Goli otok.

Nova domovina

Stao je, međutim, tek na početne stepenice dugog uspona uvjerivši se da je »Australija jako daleko«. Uz ostalo, bilo je to vrijeme poslije mađarske revolucije, masovnog bijega tamošnjih ljudi pred sovjetskim tenkovima.

Dok su imena iz slavne mađarske nogometne »lake konjice« utočište našla u raznim klubovima, recimo Ferenc Puškaš u madridskom Realu, a Tibor Kocisz u Barceloni, običan svijet se snalazio kako je znao. Konkretno, za ulazak u Australiju Mađari su imali prednost.

– Mađari, koji su išli u Australiju, bili su prvi na redu kao bjegunci od Rusa koji su okupirali Mađarsku. Imali su privilegij, a mi nismo, no ipak su nam odmah dali azile, tako je bilo za sve izbjegle pred komunizmom i slične.

Bilo je to u srpnju 1959. godine, kada sam došao tamo. Inače, držali su nas dvije godine u kampovima kao što sada ovdje drže razne izbjeglice. Sve to zbog Mađara, kojih je bilo jako puno.

Iz Jugoslavije sam pobjegao 10. srpnja 1957. godine, a u Napulju su nas ukrcali na brod »Roma«, kojim smo više od 30 dana plovili do Australije.

Onaj spomenuti datum mi se ponavljao u životu, 10. srpnja sam prešao granicu, istog datuma, 10. srpnja, došao sam u Australiju nakon dvije godine, osim toga pokojna supruga je rođena 10. srpnja 1965. godine.

Vreće golova

U svojoj novoj domovini, na tom dalekom kontinentu se naigrao nogometa i nauživao uspjeha s loptom.

– Počeo sam s nogometom u Australiji, pokazao sam se u dobrom svjetlu, pa me jedan grčki tim uzeo i za igrača, te kapetana momčadi, ali i za trenera.

Igrao sam za njih pola sezone, u jednoj sam utakmici dao čak devet golova i drugi dan je u novinama pisalo »Đino Načinović zabio tri vreće krumpira golova«.

Ljudi su me oduševljeno pozdravljali. Pozvali su me onda Talijani za koje sam isto često bio strijelac, u posljednjoj utakmici za njih dao sam dva gola za njihov Virtus.

Inače, osvojili smo prvenstvo tih klubova na nacionalnim osnovama u okrugu gdje je najveći grad bio Port Piri. Kada smo kod Talijana, da bude bolje, plaćali su po golovima.

Poslije završenog prvenstva počeo je Kup klubova s nacionalnim predznacima, uz spomenute Grke i Talijane igrali su Hrvati, Nizozemci, Nijemci i razne druge nacije.

Došao mi je jedan prijatelj pozvavši me da preuzmem tim Croatije, uz to sam igrao i bio kapetan ekipe. Osvojili smo 1. humanitarni hrvatski kup s klubovima igrača iz tih raznih zemalja, pa sam nakratko otišao u Croatiju iz Adelaida te opet za Talijane.

Međutim, prestao sam s nogometom jer sam pošao u Tasmaniju raditi u tamošnji rudnik zlata, što je bio mnogo unosniji posao. Mogao se tamo zaraditi ogroman novac.

U »satu povijesti« čovjeka koji je umjesto u rodnoj Istri privremeni dom, dok se ne vrati u Australiju, po nagovoru sina, koji tamo živi s obitelji, našao u Rijeci, gdje boravi još od početaka svjetskih problema s koronavirusom, povremeno dočeka posjet sina izdaleka.

– Želio bih nešto nadograditi u ovom domu u kojem stanujem, ako mi ne dozvole, idem natrag u Australiju, poručio je iz Mihanovićeve, s Krimeje Đino Načinović.

Psići Ljutko i Luna stalno društvo

Umiljati psići Ljutko i Luna zaželjet će dobrodošlicu svakom dobronamjerniku u domu Đina Načinovića, njemu su stalno, ugodno društvo.

– Tu je Ljutko i njegova mala prijateljica Luna, oni su mi sada kao familija. Mislim ih povesti sa sobom kada odem u Australiju, moja unuka, sinova kći u Australiji, ih želi.

Inače, u Australiji su mi sva tri sina, Josip, Toni i Štefan, ondje su i rođeni. Njihova majka, moja pokojna supruga, bila je Engleskinja.