Piše Igor Duvnjak

Boks je imao Alija, košarka Jordana, nogomet Diega

Igor Duvnjak

Foto Reuters

Foto Reuters

Nizak rastom, ali div umijećem, ovaj je argentinski umjetnik u toj svojoj ljevici imao nevjerojatnu koncentraciju samo njemu znanog umijeća, njom je risao kao Picasso, stvarao kao autor kipa Mojsija Michelangelo, skladao kao čudo od djeteta Mozart



Milijuni ljubitelja sporta diljem svijeta, među kojima je uz ine i Maradonin sunarodnjak papa Franjo, još dolaze k sebi od šokantne vijesti o odlasku čovjeka koji je uz Pelea bio najslavniji nogometaš u povijesti »najvažnije sporedne stvari na svijetu«. Puno je genijalnih boksača, ali tko je bio popularniji od Muhammada Alija, plejada je čudesnih košarkaša, ali karizma Michaela Air Jordana živi i danas.


I da ne nabrajamo dalje, ovi su sportovi kao i razni drugi imali svoje idole, ali nogomet se može pohvaliti Diegom Armandom Maradonom, čovjekom čije su izvedbe loptom tako magnetske privlačnosti da im doslovno nitko na svijetu nije mogao odoljeti.


Nizak rastom, ali div umijećem, ovaj je argentinski umjetnik u toj svojoj ljevici imao nevjerojatnu koncentraciju samo njemu znanog umijeća, njom je risao kao Picasso, stvarao kao autor kipa Mojsija Michelangelo, skladao kao čudo od djeteta Mozart.




Svi su oni bili i zauvijek će ostati u povijesti svjetske umjetnosti, a ova »desetka« ostaje zanavijek u bogatoj povijesti nogometa i to na počasnom mjestu na kojem ima mjesta samo za najveće, recimo Pelea, njega i nasljednika im, Argentinca Messija. Kao što ljudi vole prolistati albume starih, možda pomalo zaboravljenih, ali uvijek im dragih uspomena, tako smo sada obasuti s insertima nebrojenih Maradoninih rješenja na terenu, akcija koje su za suigrače i suparnike bili kao potezi popularnog, omiljenog profesora Baltazara u crtanim filmovima.


I osim tih snimki poteza koji ne trebaju nikakvog komentara, već se u njima može samo uživati, u sjećanja dolaze i razni drugi, jednostavno Diegova je igra bila sportski praznik, nogomet nije mogao imati bolju reklamu od njegovih akcija, golova ili dodavanja, niti boljeg ambasadora od njegova druženja s loptom. Još nije došao s druge strane oceana kada ga je u nas najavljivao Zvonimir Magdić, slavni »Amigo«, među novinarima u Hrvatskoj neprijeporni autoritet kada je u pitanju južnoamerički nogomet, u kojega je bio zaljubljen.


– Narod se u Buenos Airesu kroz duga desetljeća nagledao velikih igrača, čudesnih »desetki«. I kada im je ovaj klinac idol, onda on mora biti uistinu nešto izvanserijsko, čudesno – parafrazirali bismo procjenu i najavu gospona Magdića, ljubitelja nogometne estetike, koji je kao i brojni među nama jedva čekao kada će konačno vidjeti Maradonu na djelu, a ne samo slušati o njegovu umijeću.


I to se konačno dogodilo, a pritom najave i očekivanja nisu bila nimalo pretjerana, imali smo sreću i gušt uživati godinama u specijalitetima iz njegova repertoara, još od dolaska u Barcelonu 1982. godine, rješenja koje su za suparnike zauvijek ostala »mala tajna velikog majstora kuhinje«.


Žutica, lom noge i prvo kušanje tog nesretnog kokaina su ga načeli, ovisnost o drogi obilježila zauvijek, ali sve to nije bilo dovoljna brana bujici njegova talenta. Koliko smo puta slušali i slušat ćemo još prepričavanja gola lobom u Beogradu sa Zvezdom kada su zadivljeni gledatelji na punim tribinama ustali i pljeskali svi kao jedan. Ili gola s Englezima na putu do titule svjetskih prvaka na SP-u 1986. godine kada nije »predriblao još samo stativu«.


Tu je, nažalost, i onaj gol rukom, ali njegovi mu fanovi i to opraštaju, kao što roditelj oprašta nepodopštine svog omiljenog djeteta. To pogotovo vrijedi za tifose Napolija, koji plebiscitarno žele da se njihov stadion San Paolo zove po čovjeku koji im je pod Vezuv dovukao dva »scudetta« koncem devedesetih kao ključna stranica trokuta »Magica« (Maradona – Giordano – Careca), koja je jednom Juventusu u Torinu dala pet golova.


U toj je eri osvojen i tada vrlo jaki Kup UEFA 1989. godine, kada su kao posljednje prepreke preskočeni u polufinalu Bayern, a u finalu Stuttgart. I tu je sjaj Maradonine zvijezde potamnio suparnike, što svjedoči nitko drugi no slavni njemački napadač Jürgen Klinsmann. U ono je doba došao gledati utakmicu kao igrač Stuttgarta.


Tog se 19. travnja 1989. godine igralo kod Bayerna, a Napoli je slavio u prvoj utakmici kod kuće s 2:0. Na minhenskom Olimpijskom stadionu odjekivao je veliki hit austrijske grupe Opus »Live is Life«.


– Na tribinama je bilo oko 70.000 gledatelja kada je Maradona stupio na travnjak. Nogometaši Bayerna bili su na drugoj polovici i zagrijavali se kao i uvijek: ozbiljni, fokusirani i disciplinirani. Odjednom je zasvirala poznata pjesma »Live is Life«, a Maradona je uzeo loptu i u ritmu glazbene podloge počeo tehnicirati. Svi su stali sa zagrijavanjem i počeli se pogledavati. Što ovaj mali izvodi?! Tehnicirao je ramenima, koljenima, glavom…


Više se nisu mogli koncentrirati na zagrijavanje, jednostavno su bili hipnotizirani izvedbom tog tipa – rekao je Klinsmann o ekshibiciji nogometnog genija koji je živio kontroverzno i ekscentrično, kao i mnogi geniji, a sada je otišao ostavivši za sobom dubok trag, nezaboravna nogometna djela.