Armadina koreografija kao nagovještaj slavlja

Riječki nogometni snovi postali su java, Rabuzinovo sunce treći je put osvjetlalo obraze razdraganih riječkih navijača koji su uskoro dočekali spektakularni vatromet i novi trofej. Važ je opet na Kantridi. Rijeka ga je zaslužila 

RIJEKA Ako je i bilo dvojbi, u osamdesetoj minuti iščezle su netragom. Onoga trenutka kad je Zoran Kvržić zatresao mrežu i postigao drugi pogodak »bijelih«, a na semaforu zasvijetlilo 2:0, s tribina riječkoga nogometnoga »hrama« prvi se put spontano prolomilo skandiranje: Kup je naš, Kup je naš…

  Neposredno uoči početka utakmice na zapadu je osvanula upečatljiva koreografija najvjernijih riječkih navijača i jasna poruka. U dvije etape. Najprije podsjetnik na dva prethodna hrvatska Kupa i dvije uzastopne godine riječkog nogometnog slavlja (2005. i 2006.) i najava simbolike: Obris trofeja što nam se vraća…, a onda povratak u bajkovitu stvarnost: Obojat će ljubav tisuća navijača. I godina 2014. Središnji krug se odjednom zažutio, a sa zapada krenula pobjednička pjesma Armade koja je u 35. minuti dočekala pogodak Mateja Mitrovića.

Satima uoči početka sinoćnje utakmice na Kantridi, plavo-bijela rijeka navijača slijevala se u centar grada i kvartovske kafiće kako bi se pošteno zagrijala prije nego će ostaviti glasnice na stadionu. Nema odakle ih nije bilo, od Sušaka do Preluka, svih općina i gradova riječkog prstena. Rijetki su ostali kući, svi su jučer željeli biti dijelom slavljeničkog ozračja i osvajanja novog »važa«. Od onih koji tek uče hodati, do penzića. Jučerašnje slavlje nije se smjelo propustiti.   – Ovo je ludnica! Za ovakvu atmosferu se živi i nikad ne zaboravlja! Što da vam kažemo, jedva smo dočekali da »Rijeka« nakon osam godina ponovno ima prigodu osvojiti trofej. Pa kako onda da ne slavimo?! – spremno će nam reći uvijek »Rijeci« vjerni dečki sa Zapada Kizo, Dino, Ivan i Cule u, kako kažu, najboljem društvu – sa Žujom.   Kantrida iz utakmice u utakmicu sve više postaje odredište pripadnica lijepšeg spola. Gimnazijalke Petra, Ivana i Matea, reći će, nisu mogle propustiti dan kada će »Rijeka« pokvariti »Dinamu« osvajanje dvostruke krune, poklonivši i »Armadi« najbolji dar za 27. rođendan..   Ponosno je biti Riječanin ovih dana, promatrati kako se u smjeru Kantride, svi redom u dresovima i šalovima, kreću zagrljeni prijatelji, roditelji s djecom, djedovi s unucima… (S. P.)

 I priliku da konačno odagna zle slutnje i podsjetnik na neke tužne, ali i ponosne dane i nikad prežaljen naslov prvaka. Poruka je jednako bila jasna i gromoglasna. Datum 26. 5. Godina 1999. I silan revolt koji u riječkim navijačima tinja petnaest godina kasnije. Ponos je bio jači. Aktualna garnitura Hrvatskoga nogometnoga saveza nije se morala dugo crvenjeti uslijed uobičajenog repertoara uvreda.

O legendarne stijene sve je češće udarala jeka nekih starih i novih navijačkih budnica, lepršavi tonovi truba i tutnjava bubnjeva, šteta je samo što u nekim pjesmama nije mogla uživati mlada čeljad u naručjima svojih majki i očeva, koja se vjerojatno zapitkivala o značenju nekih stihova rima… Objasnit će im mame i tate drugom prilikom. Zašto kvariti feštu? 

  Praznik nogometa su, na žalost, pokvarili Zločesti plavi dečki. Zaista je apsurdno da je sredinom drugoga poluvremena zaiskrilo između dviju gostujućih navijačkih skupina koje su valjda prvi put u povijesti hrvatskog nogometa bile odvojene ogradama i kordonima policije!?

Armadina koreografija kao nagovještaj slavlja

Lidlova super ponuda