Što je lakše biti, trener ili igrač? Puno je lakše biti igrač, jer… Svi brinu o tebi, a ti si usredotočen samo na ispunjavanje svojih obaveza - Andre Mijatović
Uvijek se vraćam toj 1999. godini i utakmici s »Osijekom« na ispunjenoj Kantridi, što je trebala obilježiti moju i karijere mojih tadašnjih suigrača u »Rijeci«, utakmici što je zauvijek trebala promijeniti riječku nogometnu povijest. Trebali smo svi zajedno slaviti, a utakmica se pretvorila u tragediju od koje se nitko od nas nikada nije oporavio – kaže Mijatović
Nedjeljno poslijepodne uglavnom je rezervirano za opuštanje u obiteljskom domu. Osim kada labradorica Sheila poželi prošetati uz nasipe pored vojnih objekata. A te je prohladne nedjelje šetnja potrajala sasvim dovoljno da dvojica nekadašnjih sugrađana u Ingolstadtu pretresu aktualne nogometne teme, ali istodobno se prisjete i nekih svijetlih i tužnih trenutaka riječke nogometne prošlosti kojoj, svatko u svojoj profesiji, podjednako pripadaju i podjednako joj se vraćaju.
Andre Mijatović je u svakom slučaju na novom početku, u drugoj momčadi bundesligaša »Ingolstadta« počeo je graditi profesionalnu trenersku karijeru i maksimalno je predan svom poslu. Ovo je njegova priča o nogometnoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti:
– Što je lakše biti, trener ili igrač? Puno je lakše biti igrač, jer… Svi brinu o tebi, a ti si usredotočen samo na ispunjavanje svojih obaveza. U redu, netko te obaveze ispunjava lakše, netko teže, ali u suštini brineš samo o sebi. Trenerska je odgovornost puno veća, čak i kada si pomoćni trener druge momčadi, kao ja u »Ingolstadtu«. Osim što klub ima određene želje i očekivanja, vrlo je zahtjevno svakodnevno brinuti o dvadesetčetvorici igrača. Moja je sreća što sam trenersku karijeru počeo graditi u Njemačkoj u kojoj sustav funkcionira savršeno.
Svjestan sam da bi od milijun trenera u Njemačkoj baš svi željeli raditi u Bundesligi, to je sasvim normalno, a naravno da za veliku većinu neće biti prostora. Moja je prednost što sam kao igrač osjetio sve što nosi elitno njemačko nogometno natjecanje, doživio sam ga iznutra, to je iskustvo neprocjenjivo u mom novom poslu, iako je to samo jedan segment. Tek sam godinu i pol u ovome, još uvijek učim, radim licence na HNS-ovoj Akademiji. Dok sam bio igrač nije mi se činilo da je trenerski posao tako kompleksan, ali sada uviđam koliko je to zahtjevan poziv.
Nema jedne i jedine istine
Glavni trener druge momčadi »Ingolstadta« trenutno je zaokupljen polaganjem ispita za UEFA PRO licencu i zna biti odsutan i po tri, četiri dana u tjednu. Dakle, velik obim posla preuzimamo moj kolega i ja, što je za mene konkretno dobra stvar, jer sam u prilici sam donositi neke procjene i odluke. Dobro je što mi glavni trener vjeruje, suradnja je zaista na visokoj razini. Kao i svaki trener, i ja težim nekoj svojoj filozofiji, iako je u mom slučaju zaista jeko teško govoriti na taj način, jer sam na samom početku. Tek trebam razviti svoju trenersku filozofiju, ali moje je mišljenje da današnji trener mora istodobno biti i univerzalan i fleksibilan, iako… Jednom mi je moj trener u »Herthi«, Markus Babbel, lijepo rekao: »Nema jedne i jedine istine«. Bio je sto posto u pravu, svatko gradi svoj put onako kako misli da je najbolje. Moj trenerski uzor? Ne razmišljam na taj način, nikad i nisam.
I nemam nekog svog trenerskog idola, jedino znam da sam kao dugogodišnji profesionalac u Njemačkoj upoznao ovdašnji način rada i funkcioniranja. Njemački treneri detaljno pristupaju svom poslu, jer nogomet je danas postao znanost. Statistike i analize nužni su dio svakodnevnoga posla i na njih se treba oslanjati, ali ne treba biti njihov rob. Puno je važnije imati instinkt i osjetiti psihološku stranu svake momčadi. Oni koji u tome uspiju i usvoje prethodno spomenute standarde imaju veliki preduvjet biti sjajni treneri. Nastojat ću biti poput njih.
Rijeka je, naravno, moja najveća ljubav. I grad u kojem sam rođen, i klub u kojem sam proveo najljepše dane svoje karijere, klub u kojem sam se rodio u nogometnom smislu. To su nezaboravne uspomene, na onu našu Azurnu obalu, naježim se svaki put kad se sjetim… Da, prošlo je skoro osamnaest godina od one čuvene sezone kad smo se borili za povijesni naslov prvaka, »Rijeka« je konačno došla u priliku ostvariti nešto što moja generacija nije uspjela.
U posljednjim utakmicama 26. kola Bundeslige Bayer i Wolfsburg su odigrali 3:3, dok je Ingolstadt kuće svladao Mainz 2:1. U Leverkusenu su gledatelji mogli uživati u čak šest golova, Bayer je do 80. minute vodio 2:0, da bi Wolfsburg s tri gola Maria Gomeza u samo sedam minuta preokrenuo na 2:3. Bod je Bayeru spasio Havertz minutu prije kraja. Tin Jedvaj ostao je na klupi Apotekara. Nadu u ostanak produžili su nogometaši Ingolstadta koji su pobijedili Mainz, koji je sada u velikoj opasnosti. Ingolstadt je pretposljednji s 22 boda, a Mainz 16. s 29, koliko ima i Augsburg. Poredak: Bayern 65, RB Leipzig 52, Hoffenheim 48, Borussia (D) 47…
Jako sam sretan zbog toga. Usporedbe? Teško je uspoređivati ta vremena s ovima danas, ali pokušat ću… Naša je momčad tada imala jednu nevjerojatnu atmosferu, disali smo kao jedan, ali svi ti sjajni rezultati te sezone bili su spontani. Iza odličnih rezultata sadašnje momčadi »Rijeke« stoji sustavni rad i odlična organizacija na klupskoj razini. Samo… Čini mi se da je nogometna euforija prije osamnaest godina bila puno izraženija nego danas, mi smo tada bez problema punili Kantridu i na takozvanim malim utakmicama, Rujevica danas nije uvijek ispunjena do posljednjeg mjesta, a ima puno manji kapacitet nego Kantrida.
Bolne uspomene
Matjaž Kek odlično vodi momčad koja izgleda vrlo zrelo na terenu i drži optimalnu razinu dugi niz utakmica. Ako »Rijeka« nastavi u ovom ritmu, a ja čvrsto vjerujem da hoće, doista ne vidim gdje može prosuti bodove. Kek je trener s velikim iskustvom, ušao je u dušu ove momčadi i vlada situacijom, što je od presudne važnosti. I ne volim da se u kontekstu borbe za naslov prvaka provlače priče o suđenju, o nekakvim »pogurancima«…
Klupski uredi su u nedjelju zjapili prazni, baš kao što su bili pusti trening tereni stadiona »Audi Sportpark« u domu bundesligaša »Ingolstadta«. Na ormariću uz Andreov radni stol još uvijek stoji nalijepljena fotografija iz igračkih dana u »Ingolstadtu«, a iznad ormarića »radna ploča« s ucrtanim terenom i igračima U-23 momčadi, poslaganim u formaciji 4-1-2-3. Na poleđini ulaznih vrata njegova ureda stoji pak ucrtan peterokut, unutar kojega je upisana velika brojka 5, a pored svakod od kuteva stoji po jedna poruka: jedna momčad, 100 posto posvećenost, vjerujmo u svoje jake snage (presing), usredotočeni na cilj, vjerujemo u uspjeh. Postulati Mijatovićeve momčadi su, dakle, sasvim jasni. Otprilike u tom smjeru razvija se i njegova trenerska filozofija.
Ne treba na to trošiti energiju. Uostalom, »Rijeka« u proljetnom dijelu sezone ima odlično suđenje, uvjeren sam da je nitko neće potkradati i da će u konačnici pobijediti nogomet. I toplo se nadam da će derbi između »Dinama« i »Rijeke« u zadnjem kolu na maksimirskom travnjaku biti revijalna utakmica, što bi značilo da će »bijeli« već ranije osigurati naslov prvaka. Naravno da bi za HNL bilo zanimljivo jednom vidjeti da se u zadnjem kolu u izravnom dvoboju odlučuje o naslovu prvaka, ali ne želim da se to dogodi ove sezone. Puno bih više volio da u ležernoj atmosferi gledamo taj maksimiski derbi nakon što smo već proslavili naslov prvaka.
