LONDON Nogometaši »Bayerna« svladali su dortmundsku »Borussiju« u finalu Lige prvaka i peti put u povijesti postali europski prvaci u utakmici poslije koje je velika svijetleća »dvojezična« reklama pred Wembleyjem dobila puni smisao: Fussbal is coming home. Autor je sto posto bio u pravu, njemački nogomet se uistinu na veliku scenu vratio u punom sjaju. »Bayern« je u kolijevci nogometa europski prvak postao tijekom germanskoga derbija lišenoga zadrški i kalkulacija, svojstvenih utakmicama od iznimnoga rezultatskoga značaja.

Zahvaljujući pristupu finalu Juppa Heynckesa i Jürgena Kloppa, na Wembleyju se minule subote igrao nogomet od kojega možda uvijek ne zastaje dah, ali nogomet koji ostavlja bez daha. Pogotovo aktere. Od prve do devedesete minute.

Slava je ovaj put s pravom pripala Juppu Heynckesu. Trebalo bi se dogoditi nešto zaista nepredvidljivo da »Bayern« iduće subote izgubi finale Kupa od »Stuttgarta« pa da jedan od najvećih trenera koje je Njemačka imala ne proslavi povijesni »hat-trick« u sezoni istekom koje će mu klupski čelnici uručiti – otkaz!? Baš kao što je to isto 1998. godine učinio predsjednik »Reala« Carlos Sainz nakon što mu je također donio naslov europskog prvaka. Ima i toga. Bez obzira na to što se u njegovu slučaju povijest apsurdno ponavlja, Heynckes odlazi u vječnost. U subotu se na Wembleyju konačno oslobodio svih »okova« i iskreno uživao u svakoj sekundi velikoga slavlja. Zaslužio je. Odlazi s trona kao trener jedne od najmoćnijih momčadi posljednjega desetljeća i čovjek koji je u 67. godini života odredio standarde koje će teško zadržati čak i slavni nasljednik Guardiola.

O da, bila je to i velika londonska večer Marija Mandžukića, momka koji je u kratkom razdoblju prošao put od »đilkoša« do cijenjenoga golgetera svjetske klase, koji u kontinuitetu odlučuje velike utakmice. Mario je postao napadač kojega jednako cijene Jupp Heynckes i Pep Guardiola, treneri oprečnih nogometnih filozofija i opredjeljenja. Hrvatski SuperMario jednako je potreban momčadi kada napada i kada se brani, njegov se učinak mjeri i pogocima i pretrčanim kilometrima, njegovi suparnici poslije utakmica broje modrice i padaju s nogu od umora…

Poslije veličanstvenoga trijumfa nad »Borussijom« koji je, između ostaloga, usmjerio i njegov vodeći pogodak, Mandžo je ponosno marširao svetim engleskim nogometnim tlom omotan u hrvatsku trobojnicu, slavio s navijačima, ljubio pehar i grizao zlatnu medalju oko vrata. I onda… Kad je dio slavlja trebao podijeliti s nekolicinom novinara koji su netom stavili točku na posljednje poglavlje hrvatske londonske nogometne bajke, kralj Wembleyja potrudio se uništiti »happy end«.

– Ne dajem izjave hrvatskim novinarima zbog izmišljenog intervjua »Tuttosportu« koji su prenijeli svi hrvatski portali. Dok mi se ne ispričaju, ne želim nikome davati izjave. Ja sam večeras presretan, a za vas me baš briga – poručio je Mandžukić i ostao živ.

Marijevo je pravo birati sugovornike. Čak i poslije najveće utakmice u svojoj karijeri. Samo… Taman da je intervju u »Tuttosportu« stvarno bio izmišljen i da se tako silno gnuša neposredne blizine ljudi koji su došli u London da bi o njemu pisali bajke, morao se ugristi za jezik i na sekundu stati pred diktafone da bi izgovorio nekoliko kurtoaznih izjava o sreći i zadovoljstvu. Hrvatska javnost to je zaslužila ako već nisu hrvatski novinari na Wembleyju.

Zamislite, recimo, da je junak finala Arjen Robben poslije utakmice odbio dati izjavu našem »novopečenom« kolegi Ruudu Gullitu? Mislite li doista da se Robbenu poslije utakmice dolazilo na konferenciju za novinare u dresu i kopačkama i na nekoliko jezika odgovaralo na kojekakva pitanja nakon što mu je priznanje za najboljega igrača finala osobno uručio veliki Sir Alex Ferguson?

Naravno da Robben nije vidio trenutka kada će njegov domaćin s druge strane »vatrene linije« izgovoriti tu čuvenu rečenicu »Zadnje pitanje, molim«, ali to mu je posao. Šteta što to još uvijek se shvaća hrvatski junak Wembleyja SuperMario Mandžukić, koji je u zvjezdanim trenucima svoje karijere koračao malen ispod zvijezda.